Oj, inočo pukni kao jaje, moj je lola bio i ostaje!
I evo nas konačno u srcu Slavonije, Đakovštini, točnije rečeno u lijepom selu Piškorevcima, danas predgrađu Đakova. Naša kolegica Branka Uzelac, etnologinja Muzeja Đakovštine s najdužim stažem među svim etnologinjama u Slavoniji, dala si je truda i poslala nam kopiranu knjigu Dubravke Scharmitzer „Đakovština u srcu, Đakovština u jelu ili jednostavni recepti naših baka“, dobrano nas pripremivši za ovaj teren. Kako bismo na pravi način spojili prošlost i sadašnjost, imala je praktična Branka za nas plan da pripremu dogovorenih jela kuhamo u đakovačkoj Obrtničkoj školi Antuna Horvata.
Ali, mi smo, eto zastali pred samim vratima Đakova u Piškorevcima, kod vrijednih članica KUD-a Zora, točnije kod Evice Marčinko i njene druge Marije Plančak. Riječ po riječ, naša je Upitnica o tradicijskoj prehrani i običajima završila u terenskoj torbi, a mi smo zahvaljujući životnom i slikovitom pričanju naših kazivačica koje su se s lakoćom nadopunjavale, u nekoliko sati, uzduž i poprijeko, od glave do repa i nazad, prešli sve teme. Napunili smo, ne samo naš diktafon, nego i fotoaparat, jer su nam ove dvije vrijedne duše cijelog sela, pa i samog KUD-a, priuštile i dva jela na koja nas je upozorila naša Branka, rezance na brdo i sarmu punjenu krumpirom.
Eh sad, odakle krenuti? Od tanjura sa slavonskim specijalitetima koji nas je uz svježe pečene kiflice dočekao na stolu? Ili od jaja iz naslova?
U ovo srce Slavonije, krv kola iz svih njenih udova. Nekada močvarno tlo s puno piškora, po kojima je selo i dobilo ime, nije spriječilo brojne obitelji različitih narodnosti da poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti ovdje pronađu svoj dom. Od najbrojnijih Rusina, koji su ovdje početkom 20. stoljeća digli i svoju grkokatoličku crkvu Župe svetog Dimitrija, pa sve do obitelji Mađara, Nijemaca, Čeha i Zagoraca. U dugim desetljećima svakodnevnih zajedničkih peripetija, od prirodnih do onih društvenih, domaći su se nekako neprimjetno, reklo bi se ljudski, zbližili s doseljenicima, pa je bilo normalno, pričaju nam naše kazivačice, da su starosjedioci, susjedi rusinskih obitelji, progovorili rusinski kao da je njihov materinji. Međusobnim ženidbama nisu gubili identitet svoje narodnosti, štoviše i danas u kući gospođe Marije, slave dva Uskrsa i dva 
Božića. O Božiću dva puta blagoslivljaju kuću, na Uskrs nose istu košaru dva puta na posvećenje, pa se može reći da im je obitelj dva puta blagoslovljena. A upravo zahvaljujući vjerskim blagdanima Rusini su do danas zadržali svoja tradicionalna jela poput bobaljki ili kapuščenjika.
Uživa naša Branka, autorica brojnih izložbi, kataloga i publikacija, u ovom raju za etnologe, jer ovdje s pravom možemo reći da se svako selo od onog susjednog razlikuje po nečemu. I evo, dok u Perkovcima vrt nazivaju vrtal, u Semeljcima bostan, u Piškorevcima će reći, bašća. Baš u bašći, tom perzijskom turcizmu, uz brojno drugo povrće, raste i kupus, osnovna namirnica za omiljeno orijentalno jelo, sarmu. 
Od one zimske, s usitnjenim suhim mesom, preko one najfinije sa svježim mesom o kolinju i Božiću, pa sve do ove naše posne s krumpirom, koju nam danas s pregačem oko pasa i vrijednim rukama s trnicama u žđelama, pripremaju Evica i Marica.
Za onih dugih postova, posebno u korizmi, kada su čobanima već usnice pucale od kiselog pekmeza na tvrdom kruhu, a trbusi sanjali uskršnje kuhane kuline i šunke, osnovni jelovnik bila su jednostavna jela od krumpira i tijesta. Tačke, granatir, knedle sa sirom ili šljivama, zafrigane čorbe, paradajz supe, flute i čikove uz starovirsku pogaču i rezance na suho, preuzeli su vrlo rano od susjeda doseljenika, pa nije čudo da se Piškorevčani, barem oni rođeni između dva svjetska rata tek nejasno sjećaju jela od župe, samljevenih bučinih koštica i bučinog ulja.
Nije lako cijeli dan raditi bez energije koja život napaja iz masne hrane, pa nije za zamjeriti čobanima što su kriomice na čordi strugali onaj pekmez s kruha da bi na nj mazali ukradenu mast, kao što nije za zamjeriti malim kockicama slanine, osnovnom začinu našoj posnoj sarmi.
A da se u Đakovštini, kao i u cijeloj Slavoniji moralo štedjeti da bi se preživjele svjetske i domaće poratne krize, moralo se. Žene su se u teškim vremenima snalazile, pričaju nam sve tako kroz posao naše snaše, odlazeći, posebice one vještije u Zagreb, Sarajevo, Zenicu i druge gradove, noseći na tržnice vreće bundevinih sjemenki i kukuruza puckavca, košare jaja, tegle pekmeza, šopane guske s tustom džigericom i bijelim perjem.
Od štednje do obilja, takva vam je naša Slavonija! Na šećeru, za kojega su vozili repu kolima u Đakovo ili čak Osijek, i jajima kojih je uvijek bilo obilje, nije se štedjelo. Tako ovdje za razliku od drugih dijelova istočne Hrvatske nisu bile rijetkost slastice i kolači, od obilja zimskih kompota i pekmeza, preko krafni za poklade, poderanih gaća za male bušare, supita za post, štrudla, pita sa sirom i visokih šokačkih torti za svadbe, salikada, šapa, keksa, oblatni, piškota, pita s orasima, gitarica s pekmezom za veće svece, prove od mlijeka i jaja za svaki dan, pa sve do salenjaka i pogačica s čvarcima za svinjokolju.
Štoviše jaja su se miješala u mlijeko i boju kojom se molovao cokl kuće, kako bi izdržao kiše, ali i zidovi prostranih gizdavih piškorevačkih kuća. Poslije Drugog rata, noseći u torbama četke i valjke s mustrama, taj zahtjevan molerski posao obavljale su čak tri 
vješte seoske molerice. Jaja nisu nedostajala, vidimo u naslovu naše priče, ni u bećarcima, ali ipak najviše su se trošila i to nemilice za gastronomsku svatovsku senzaciju, rezance na brdo.
Iza Drugog svjetskog rata, kako su nalagali novi običaji, svatovi bi se okupili, dotaljigali kolima do Matičnog ureda u Đakovu, obavili službenu registraciju, odnosno vjenčanje, pa svako na svoju stranu, svojoj kući. Tek kad bi se za tjedan dana svatovi ponovo okupili, vjenčali u crkvi, slijedilo je dvodnevno svadbeno veselje i odlazak mladenaca u zajedničku postelju.
Eh, sad zamislite vi dragi posjetitelji našeg virtualnog muzeja, sav onaj posao oko pripreme svadbe, od raspremanja soba za stotinjak gostiju, nabavljanja po selu isto toliko tanjura, zdjela i escajga, sakupljanja i pripremanja dovoljno živeža, vina i rakije. U svoj toj strci, svatovske reduše pronašle su vremena da naprave dovoljno rezanaca na brdo za čuvenu svatovsku juhu koju su svi poslije onog silnog nazdravljanja rakijom, onako vruću i mirisnu, jedva dočekali. Bogu hvala da se rezanci na brdo u Đakovštini nisu izobičajili, nego su i danas ponos i dika mnogih svadbi i istinsko odavanje počasti svakom gostu. Zamislite, koji je to posao tek sada, kada se broj svatovskih uzvanika penje i do pet stotina duša. Priča nam teta Evica, da dovoljne količine rezanaca na brdo, od stotinu jaja zna mukotrpno pripremati, čitava dva tjedna čak sedamnaest žena.
Mi pričamo, sarma sarmasto miriši na štednjaku, ni po čemu ne odajući da u njoj zapravo nema mesa, dok vrijedni prsti naših kazivačica uz pomoć vrha vretena i dijela brda tkalačkog stana motaju male ornamentirane pužiće. Drveno vreteno i brdo tkalačkog stana, koje su nekada izrađivali nedaleki ruševački brdari od trske sa Sovskog jezera, dva su alata bez kojih svoj život u prošlosti nije mogla zamisliti niti jedna žena. Baš kao što mi ne možemo zamisliti brzinu i spretnost kojom se ove žene bore sa stotinama izrezanih komadića kvadratića tankog tijesta koje se ne smije osušiti prije nego li ga se ne smota u rezanac na brdo.
Kako žene oduvijek s lakoćom obavljaju više poslova odjednom, možemo samo zamisliti priče i pjesmu, to veselje koje je znalo vladati među ženama okupljenim oko ovog posla. Baš tu organiziranost i radost, prenose naše kazivačice na mlade u Kulturno umjetničkom društvu Zora. Osnovano davne 1927. godine, KUD Zora je u početku okupljalo samo pjevače, pa onda tamburaše, da bi sada uz folklornu, okupljali dječju i dramsku sekciju. Svi oni pokazuju svoj rad na čuvenim „Piškorevačkim sokacima“ svake godine krajem kolovoza kada su domaćini brojnim drugim KUD-ovima. Koliko su dobri, govori podatak da su kao emisari ovog dijela Slavonije proputovali Italiju, Francusku, Mađarsku, Makedoniju, a o Hrvatskoj da i ne govorimo. Iako više ne plešu, Evica i Marica kao dobri duhovi na putovanjima vode računa o opremanju i disciplini članova, posebno onih mlađih, koji ih kažu slušaju kao vlastite majke.
I na kraju moramo spomenuti dva čovjeka bez koja Vam uz tetu Evicu i Maricu ne bi uspjeli sve ovo ispričati. Jedan je naš dragi kolega Borislav Bijelić, dugogodišnji uspješni ravnatelj Muzeja Đakovštine kojemu iskreno zavidimo na lakoći s kojom je zgradu muzeja, postav, ali i veliku čuvaonicu građe godinama mukotrpnog rada doveo do savršenstva, a drugi, vrijedni Zlatko Mezeji, predsjednik Vijeća mjesnog odbora Piškorevci i, što je još najvažnije, predsjednik KUD-a Zora, koji nas doveo do naših kazivačica.
Svima njima hvala, jer su nam pomogli da naučimo nešto o još dva zanimljiva jela naše tradicijske baštine, koju treba zaštititi, njegovati i živjeti. I zato se toplo nadamo da će se jednoga dana u bliskoj budućnost na stolovima naših ugostitelja, osim pohanog sira i prženih šampinjona za vegetarijance pronaći i ova naša posna sarma, odnosno za ljubitelje domaće tradicijske kuhinje rezanci na brdo, jela koja o bogatoj prošlosti i običajima pričaju vještije i od najvještijih turističkih vodiča.
Današnji recept:
- sarma s krumpirom i slaninom