Štrudl od repe - kolač bez šećera
U strukturi obiteljskih zadruga koje su same sebi pribavljale i pripravljale sve životne potrepštine, posebno hranu, naučena jela prenosila su se u magičnom zatvorenom krugu obitelji s majke na kćer ili sa svekrve na snahu. U takvim velikim družinama koje su znale brojiti i do 20-tak članova, reduše su se izmjenjivale svakodnevno, dok su ostali bili na polju. Uz nemali kućanski posao i skrbi o djeci, vodile su brigu i o pripremi hrane za cijelu družinu. Snahe baš nisu imale prostora za unošenje nekih kulinarskih novosti, jer su jela, posebno kolači bili određeni namirnicama (brašno, jaja, sir, orasi, mak....), ali i običajima koji su se, posebno u hrani strogo poštovali.
Osim toga otvoreno ognjište i pečenje pod pokljukom, te krušna peć ograničavali su pripravu slatko-slanih delicija na one doista najjednostavnije.
Možda je i to razlog zašto zapravo govorimo o svega nekoliko vrsti kolača koje su se najčešće pravili uz godišnje i životne običaje ljudi na selu. Situacija se počela popravljati kada se krajem 19. stoljeća u seoske kuhinje polako uselio zidani štednjak, odnosno između dva svjetska rata, kada je ojačao utjecaj gradskih slastičaskih đakonija na seoske domaćice.
Tek kod intenzivnijeg raspada zadružnih obitelji, sve češćih odlazka u nadnice izvan sela, pa i do grada, traženja dodatnih poslova poput služenja u župnim dvorovima ili 'malo boljim' gradskim familijama, nezaustavljivo su u selo počeli pritjecati recepti 'finijih' kolača. I tada umjesto tvrdih kolača od brašna i jaja, te onih od krušnog kvasa, na blagdanske seoske stolove stižu i oni sa kupovnim ledenim kvascem, sodom bikarbonom i pokojim inovativnijim filom.
No još uvijek do kraja 60-tih godina, seoski kolači su bili blijeda slika onih gradskih-gospodskih, ne samo zbog oskudice šećera i margarina, nego i činjenice da se u vrijeme kad se satima rukom pravio snijeg od bjeljanjaka ili mutili sastojci za kremu ili biskvit, seoske žene uza sve poslove još uvijek ekstenzivne poljoprivrede nisu imale vremena – za te 'fine' kolače. Bez okrilja zadruge u kojoj su poslovi bilo podjeljeni, sada je jedina žena u obitelji imala oko kolača mnogo više posla – od kuhanja pekmeza, prosijavanja brašna do čišćenja, sušenja i tucanja oraha i maka u drvenim avanima.
Stoga je upravo začudna količina beskrajno jednostavnih kolača (slastica) sa malo ili nimalo šećera, koji su se često pravili da nadopune svakodnevni skromni meni. Jedno od njih je i svakako štrudl od šećerne repe.
Što ima jednostavnije od ribane šećerne repe, savijene u vučeno tijesto napravljeno od malo brašna i mlačne vode, zapečene u pećnici?
Upravo nas je zbog toga osamdesettrogodišnja baka Marija uspjela nagovoriti da u međuvremnu kuhanja meda od repe, časkom, kad smo već tu, napravimo i štrudl od repe.
Kupovne kore koje požežanke zovu 'domaće', kupljene su tog jutra na gradskoj tržnici ili pijacu kod 'tete korarice', uza sve negodovanje bake Marije koja bi ih bez pol muke i sama zamjesila. No kako smo se taj dan posvetili medu od repe, a ionako smo imali u planu istraživanja i rekonstrukcije jela tradicijske kuhinje Požege i Požeštine njene vještine koristititi za pravljenje još nekih zaboravljenih jela poput tarane, župe, ili recimo štrudla od bundeve turkinje, obećali smo ponoviti snimanje pravljenja pravih domaćim kora ili jufki.
I dok smo odmotali kupljene kore, baka Marija je podložila Plamenov šporet na drva, naribala na staru trenicu dvije repe, kratko ih prodinstavši na ulju. Nismo ju zaustavljali kada je u repu naribala koricu limuna i iscjedila limunov sok. Štoviše, baka Marija nas je sama upozorilaa da u vrijeme njenog djetinjstva u zadruzi Rodić, ne samo da nije bilo limuna, nego nije bilo ni vremena ni potrebe za dinstanjem, ako je repa bila svježe izvađena iz zemlje. Ali, eto, ona je sad imala malo više vremena jer nije sama pravila kore, pa je svojom kulinarskom intuicijom iskoristla sve što joj je bilo pri ruci u špajzi ili frižideru.
Začudila nas je lakoća, osjećaj i pažnja kojima je baka Marija prstima raspoređivala prstohvati repe na svaku netom prije nauljenu koru. Dvije je kore savila samo sa repom, a u druge je dodala po svom nahođenju, iskustvu i ukusu samljevenih oraha i trunčicu cimeta. Slažući ih u tepsiju, svaku je dobrano ponovno nauljila. Začudila nas je količina masnoće (prije se dakako umjesto ulja za pečenje koristila samo svinjska mast), ali to je stari slavonski običaj koji nalaže da se na gostima ne štedi, tj. da za gosta sve mora plivati u obilju.
Stavila je protvan u rernu šporeta, podložila sa nekoliko bukvića i za pola sata iz kuhinje nas je dozvao opojni miris svježeg, dobro pečenog kolača koji se pojačao kada je baka Marija štrudl od repe premazala domaćim kajmakom, izrezala i posula sitnim šećerom.
Današnji recept: