Ako ste iz Požege, onda znate da od glavnog trga pa sve do Ciglana, kvarta na sjevernoj periferiji grada gdje su u davnini pekli cigle i uzgajali dudove za dudove svilce, treba dobrih pola sata hoda. S početkom 20. stoljeća u želji ravnomjernog širenja to je močvarno zemljište Grad isušio i za sitne novce razdijelio radnicima i doseljenicima. Eh da, upravo je prije ravno 125 godina, čini se posljednji puta prema Ciglanama kroz Ulicu Matice hrvatske i Orljavsku, pa preko orljavskog mosta,vođen vol okićen zelenilom, praćen svečanom povorkom građana, svirkom gradske glazbe i galamom dječurlije. Majstori su prekinuli posao i izašli na ulicu, znatiželjne žene su ispunile prozore, a djeca izletjela iza teških požeških kapija, svi samo da što bolje vide neobičnu povorku s volom na čelu, veseleći se unaprijed sutrašnjim besplatnim porcijama.
Newsletter
Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture RH, od 9. do 11. siječnja 2017. godine Gradski muzej Požega je organizirao Radionicu izrade zaštićenog vinogradarskog ćevapa i odabranih jela Muzeja u loncu.
Dragi prijatelji tradicijske prehrane i zaboravljenih jela koja pričaju o običajima i uzbudljivoj prošlosti ovih prostora, evo nas, zaključismo slavonsko baranjsko srijemsku priču Muzeja u loncu zanimljivom izložbom, katalogom i dokumentarnim filmom. Muzej u loncu se zahvaljuje svim dragim kolegicama i kolegama šesnaest muzeja istočne Hrvatske na podršci, logistici i stručnoj pomoći kojom smo dokumentirali pripremu trideset jela svih povijesnih slojeva i staleža kao i većine životnih, radnih i godišnjih običaja.
Što su jeli naši (pra)stari
U davna, davna vremena kada je godina počinjala u sumrak prvog proljetnog dana i zimski Orion već nestajao za obzorom ostavljajući mjesto Suncu, Europljani su dobili svoj prvi kalendar. Tankim urezima ispunjenim finim bijelim prahom u četiri horizontalna pojasa, četiri godišnja doba, zauzdana geometrijskim pravokutnicima, po sjajnim crnim stjenkama ritualne posude, nižu se sazvježđa Oriona, Plejade ili Vlašića, ljetne i zimske Kasiopeje, Labuda, Blizanaca i Riba s Pegazom.
I za kraj nešto s početka
Dragi naši suputnici, obišli smo gotovo sve muzeje istočne Hrvatske i spotakli se o mnoga dobra jela koja u razgovoru s našim etnologinjama i kazivačima iskočiše pred nas željna pažnje. Obišli smo dvadesetitri mjesta, razgovarali s tridesetičetiri kazivača, skuhali, snimili jedanaesttisućasedamstodvadesetipet fotografija i probali preko trideset, uglavnom zaboravljenih jela, sve onako kupeći mrvice sa stola prošlosti.
Iločani, silom varošani
I evo nas opet u Iloku, najistočnijem gradu Lijepe naše. U pitomoj i dobrodušnoj varošici od osam tisuća tristo i pedesetak duša, koja se sasvim udobno smjestila oko svoje zjenice, utvrde na uzvisini jednog od obronaka Fruške gore.
Kada je običaja više nego dana
Ako se kojim slučajem ovih dana nađete u Slavoniji željni guščjeg paprikaša, a nemate gusaka ili koga poznatoga tko zna napraviti paprikaš, bojimo se, ostat ćete gladni. Jer mesni paprikaš, za razliku od onog ribljeg, teško da možete kao slavonski specijalitet naručiti u bilo kojem restoranu. Žale se ugostitelji da paprikaši, pa tako ni oni guščji nisu komercijalni. Suvremeno kulinarstvo još nije našlo načina da se ovo fino i zasitno jelo seoske štedljive mesne okrijepe sa žlicom, približi ala card ponudi. Konačno, kao ni u ponudi jela po narudžbi, jer kažu ugostitelji, paprikaše nitko ne naručuje.
Pogača i popara, starije od najstarijeg
U Vukovar smo stigli jednog prohladnog dana uštirkanog bijelom dunavskom maglom. Čim smo okrenuli leđa vodotornju koji joj se jedini uz sve svoje rane, onako ogroman i moćan uspješno opirao, pred nama se prolila pitoma ulica simboličnog naziva Hrvatske nezavisnosti, u kojoj smo po preporuci drage kolegice Renate Devetak Roca etnologinje vukovarskog muzeja zatekli simpatičnu umirovljenicu Evicu Vrančić.
Vatromet kod Pejačevićevih
Nevjerojatno, koliko strasti može zapaliti otkrivanje, biranje, pripremanje i snimanje nekog jela. A u suradnji sa Zavičajnim muzejem Našice, smještenim u dvorcu plemenitih Pejačevića, iskre su frcale jedna za drugom, ostavljajući nas nespremne i bez daha, zadivljene i otvorenih usta, baš poput dobro pripremljenog vatrometa.
Oj, inočo pukni kao jaje, moj je lola bio i ostaje!
I evo nas konačno u srcu Slavonije, Đakovštini, točnije rečeno u lijepom selu Piškorevcima, danas predgrađu Đakova. Naša kolegica Branka Uzelac, etnologinja Muzeja Đakovštine s najdužim stažem među svim etnologinjama u Slavoniji, dala si je truda i poslala nam kopiranu knjigu Dubravke Scharmitzer „Đakovština u srcu, Đakovština u jelu ili jednostavni recepti naših baka“, dobrano nas pripremivši za ovaj teren. Kako bismo na pravi način spojili prošlost i sadašnjost, imala je praktična Branka za nas plan da pripremu dogovorenih jela kuhamo u đakovačkoj Obrtničkoj školi Antuna Horvata.