Što su jeli naši (pra)stari
U davna, davna vremena kada je godina počinjala u sumrak prvog proljetnog dana i zimski Orion već nestajao za obzorom ostavljajući mjesto Suncu, Europljani su dobili svoj prvi kalendar. Tankim urezima ispunjenim finim bijelim prahom u četiri horizontalna pojasa, četiri godišnja doba, zauzdana geometrijskim pravokutnicima, po sjajnim crnim stjenkama ritualne posude, nižu se sazvježđa Oriona, Plejade ili Vlašića, ljetne i zimske Kasiopeje, Labuda, Blizanaca i Riba s Pegazom.
Kako na ovome svijetu nije ništa slučajno, tako je mjesto opet spojilo vrijeme, a vrijeme ljude. Naime, baš na mjestu današnjeg foajea restorana vinkovačkog hotela Slavonija u kojemu trenutno gostuje naša izložba Muzeji u loncu, više od pet tisuća godina skrivao se prvi europski kalendar jedne posebne kulture o kojoj Vam baš danas s razlogom želimo pričati.
Malo dalje od Vinkovaca, na uzvisini ponad Dunava, lokalitetu Vučedol nadomak Vukovaru, začela se Vučedolska kultura, jedna od mnogih kultura koje su se tisućama godina na ovim prostorima uz plodnu zemlju, zakonom spojenih posuda manje ili više dramatično prelijevale jedna u drugu, jedna nad drugom dominirajući ili uzmičući. Tri tisuće godina prije Krista, u vrijeme bujanja velikih civilizacija uz velike rijeke, poput egipatskog Nila ili Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji, Dunav je u Vučedolskoj kulturi udomio Indoeuropljane, koji su se ojačani dostignućima i napretkom, baš pod tim imenom rasuli, pa ustalili na području dvanaest okolnih država.
Na našem blagoslovljenom tlu, gdje god zakopate izrone ostaci neke od brojnih vrijednih kultura. Kako su sredstva za sistematska arheološka iskapanja i istraživanja obično mala i nedostatna, morate doista biti ne samo veliki stručnjak i poznavatelj, nego prije svega vizionar, pa čak i mag, jer ćete samo tako moći, ako prije ne pokleknete, uporno godinama nastavljati i širiti spoznaje kako bi jednoga dana na njihovim temeljima promišljeno, zamišljeno i osmišljeno stvorili znanstvenu Meku i daj Bože, kulturno turističku atrakciju s muzejem. Vučedolska kultura je imala sreće da je se davne 1983. godine ozbiljno dohvatio profesor Arheološkog odsjeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu, arheolog, dr. sc. Aleksandar Durman, neosporno veliki znanstvenik, ali prije svega uporni promotor Vučedolske kulture. Prenosio je profesor Durman svoje znanje, ali i zarazni znanstveno praktični entuzijazam na mnoge mlade kolege arheologe, ali samo je muzejska arheologinja, danas ravnateljica, Mirela Hutinec sa svojim kolegicama i kolegama imala čast preuzeti odgovornost zaživljavanja njegove vizije, Muzeja Vučedolske kulture, najmlađeg muzeja istočne Hrvatske. 
Da, baš tu, na uzvisini pokraj Dunava, na najneobičnijoj adresi: Arheološki lokalitet Vučedol, Vučedol 252, 32000 Vukovar, gdje su pronađeni ostaci naselja sa oko 3000 duša, u to vrijeme jednog od najvećih centara rasprostranjene vučedolske kulture, u jedinstvenom muzeju sojenici danas možete vidjeti kako su živjeli, čime su se bavili, kako su se odijevali, u što su vjerovali, kako su računali vrijeme i na koji način su pokapani stari Vučedolci. Osim impozantne nagrađivane arhitekture ukopanog muzeja i fascinantnog stalnog postava, arheološko turističkog parka s muzeološkim sadržajima, istraživačkog centra u skladnoj Villi Streim uza sam Dunav, vidjet ćete na korak dalje i Gradac s rekonstrukcijom megarona ljevača bakra, radionice zanata starih Vučedolaca, a čini se ubrzo i radionice prehrambenih specijaliteta ovih stočara, ratara i ljevača bakra, od piva pa sve do šarana na rašljama.
Sveta ritualna posuda – kalendar s početka naše priče, jedna je od dvadeset i tri vrste keramičkih posuda kojima su se Vučedolci svakodnevno služili. Ako mislite da to nije ništa, e, onda ćemo Vam reći da su u Kostolačkoj kulturi, koja je prethodila Vučedolskoj, znali samo za tri oblika posuda. Tekovina je to razvijene civilizacije, koja je sjedilačkom narodu seljaka i metalurga, podarila po prvi puta na ovim prostorima – osobni pribor za blagovanje - tanjure. Neobično je to, razmišljamo, jer se u mnogim našim zadružnim obiteljima još početkom 20. stoljeća, dakle pet tisuća godina poslije, jelo iz zajedničke zdjele.
Pričamo mi tako s našom poduzetnom Mirelom i dijelom njene ekipe okupljene oko muzejskog i restauratorskog tehničara Ivana Paveškovića Burazera koji nam u autentičnom ambijentu, gotovo tik uz Dunav priprema omiljeno jelo starih Vučedolaca, šarana na rašljama za kojega smo se u nizu predloženih jela odlučili bez puno promišljanja. Jer, zamislite našeg veselja, Mirela Hutinec, ravnateljica Muzeja Vučedolske kulture, uza sva muzejsko organizacijska, arheološka i muzejsko pedagoška zaduženja priprema i doktorsku dizertaciju, ni pet, ni šest, nego pod radnim nazivom: Prehrambene navike Vučedolaca!
I tako saznajemo mi iz prve ruke kako su brojne analize enormnih količina životinjskih kostiju u otpadnim jamama unutar naselja potvrdile da su Vučedolci bili stočari koji su iznad svega voljeli meso. Koliko su im bila važna njihova stada, svjedoče i brojni ritualni grobovi mlade teladi i svinja, kao i ukrašavanje unutrašnjeg zida jedne veće kuće procijepljenim goveđim donjim čeljustima, te goveđom lubanjom s rogovima nad ulazom koja je štitila kuću. Svaka je vučedolska kuća u čast najvažnijeg božanstva Gromovnika imala sedlasti oltar ili žrtvenik u obliku rogova, kako bi im za ljetnog nevremena poštedio stado, vrijedni imetak i zalog bogatstva čitavoga sela.
Da je arheologija uzbudljiva znanost, ako se njome bavite predano i do kraja, potvrđuje niz podataka na koje Mirela može računati, slažući teze za svoju dizertaciju. Kako su u svakoj kući pronađene posude za pripremanje i skladištenje hrane, arheobotaničkim analizama je točno utvrđeno koje su vrste žitarica uzgajali za prehranu, kao i koje su biljke iz prirode koristili kao začine. Zemljoradnja je na ovom Bogom danom prostranstvu plodne uzdunavske zemlje bila i u doba eneolitika vrlo intenzivna, zahvaljujući plugovima, rilima, motikama, ručnim žrvnjevima i brojnim drugim alatkama od kamena i kosti. Uz razne vrste kruhova i pogača od pšenice, raži i zobi, pripremane su brojne varijante kaša, naravno uz obilni dodatak mliječnih proizvoda. I na kraju, ne zaboravimo spomenuti tekuću tekovinu svih onovremenih velikih svjetskih civilizacija, pripremu piva od ječma u velikim posudama iz kojih se pilo sa slamčicama kako bi se izbjegla trina na dnu i pljeva na površini.
Konačno i dar blizine Dunava, poznavanje monoksilnog čamca, strelica, udica i harpuna, kao i košara za ribolov iz plićaka, uvelike je formirala prehranu Vučedolaca, o čemu nam govori velika količina ribljih kostiju i ljusaka na rubnim dijelovima naselja, ali i dunavskih školjki čiji je prah služio za inkrustacije onih prelijepih posuda. Ako ovim namirnicama nadodamo i pastrvu koje nije bilo u Dunavu, ili brojne divlje životinje iz obližnjih šuma, vjerujte da ne bismo imali ništa protiv da nas koji Vučedolac pozove na ručak.
Unutar svake trosobne kuće, prostoriju lijevo od ulaza koristili su kao ostavu, a umjesto na policama, hranu i piće su čuvali u velikim ukopanim posudama u podnicama koje su poput hladnjaka savršeno čuvale namirnice od kvarenja. Takva ista manja posuda nalazila se u podnici uz sama ulazna vrata i osiguravala je svježu hladnu vodu nakon povratka s polja.
Jelo su pripremali na otvorenoj vatri, na ognjištu unutar kuće gdje su ga pekli i kuhali na keramičkim pločama, kao i na okrenutim plitkim posudama koje slobodno, kaže Mirela, možemo doživjeti i kao prve štednjake, ali i u loncima vješanim o keramičke kuke postavljane na tronošce iznad ognjišta, kako se u našim selima prakticiralo u nekim kućama još na početku 20. stoljeća.
Dio kuharskih aktivnosti se naravno, odvijao i izvan kuće, u zajedničkim prostorima unutar naselja ili malo dalje, na samoj obali Dunava gdje su solili i dimili meso i ribu kako bi ih konzervirali i što duže očuvali.
Vi nama, jasno, nećete zamjeriti što smo iskoristili dobrovolju i umješnost našeg muzejskog tehničara Ivana, koji nam je vješto i s lakoćom očistio, marinirao i ispekao šarane na rašljama na način kako ih on priprema za svoje društvo. Nismo se usudili eksperimentirati sa začinima starih Vučedolaca, pa smo osim soli, po navici današnjih vremena, dodali papriku i papar koje smo prije nekoliko stotina godina „pokupili“ po nekim drugim kulturološkim putevima. Ipak, zadovoljstvo i vještina učvršćivanja šarana na pripremljene rašlje, samog pripremanja žara, kao i iščekivanje zasluženog obroka na svježem zraku, užitak je kojega smo za Muzej u loncu, 
uspješno „prepisali“ od Vučedolaca, zahvaljujući Muzeju Vučedolske kulture.
I zato sve Vas koji ste poželjeli barem jednom u životu obići egipatska, mezopotamska ili trojanska čuda starog svijeta, podsjećamo da na krajnjem istoku Lijepe naše postoji jednako tako veliko civilizacijsko čudo koje Vas čeka širom otvorenog srca.
Današnji recept: