Iločani, silom varošani
I evo nas opet u Iloku, najistočnijem gradu Lijepe naše. U pitomoj i dobrodušnoj varošici od osam tisuća tristo i pedesetak duša, koja se sasvim udobno smjestila oko svoje zjenice, utvrde na uzvisini jednog od obronaka Fruške gore.
Koliko je priroda bila spektakularna u svom stvaranju namreškane ravni ispresijecane hrptovima, dolinama i vododerinama zapadnog Srijema, bogme je još više bila povijest, koja je protutnjala ovim prostorima, gradeći iločku utvrdu, razarajući je i, ponovo dižući. Redali su se na ovom strateški važnom mjestu gospodari i okupatori, ostavljajući svaki svoj znamen i zaglavni kamen. Od Nikole Iločkog, slavonskog bana i kralja Bosne, koji je ovdje utvrdio kraljevsko sjedište s palačom, dvorskom kapelom, župnom crkvom i franjevačkim samostanom, otvorivši Iloku još davne 1453. godine priliku da postane slobodnom kraljevskim gradom, preko Osmanlija kojima su mudri Iločani predali u ruke taj isti civitas da bi ga sačuvali od razaranja, a ovi ga u svojih 160 godina vladanja pretvorili u središte Iločkog sandžaka, pa sve do Odescalchijevih, plemenitih Talijana koji su utvrdu i palaču, poklon cara za zasluge u borbi protiv Turaka, pretvorili u mondeno mjesto dostojno plandovanja europske elite.
Danas, zahvaljujući trudu mnogih, posebice nekolicine najupornijih, utvrda koja je nadživjela dva svjetska rata, ravnodušni socijalizam i Zlo Domovinskog rata, obnovljena je na ponos, ne samo Iločana, nego cijele Hrvatske. I dok Muzej grada Iloka 
predmetima velebnog postava u restauriranoj palači Odescalchijevih opisuje svu tu fascinantnu prošlost, pod ziđem u starim ulicama živi se sadašnjost.
Odmah pod brijegom, u ulici ispod utvrde, dvije stare kuće blizanke, svaka s po četiri velika prozora s oberlihtima prema ulici i ogromnim drvenim kapijama kroz koja su s jeseni ulazila 
nakićena kola punih prosića grožđa. I dok su u onoj, gospođe Marije Pletikapić, umirovljene učiteljice domaćinstva i profesorice hrvatskog jezika dvorište s trijemom, ulazom u podrum, krušnom peći, ambarom i kukuružnjakom još uvijek gotovo netaknuti trag negdašnjeg načina života, drugu je poduzetni Mladen Kuzman preuredio u Villu Ivu, vrlo popularan restoran i prenoćište, uspješno oživljavajući originalni iločki šarm. Do ovih nas je dragih ljudi, koje na prvi pogled ništa ne veže osim zida, uputila naša energična mlada kolegica, Maja Novaković povjesničarka umjetnosti i ravnateljica vrijednog čuvara prošlosti, Muzeja grada Iloka, koji je sa svojim brojnim izložbama okosnica suvremenog kulturnog života Iloka.
Sa svojim autoritativnim profesorskim gardom, gospođa Marija nam je pravi vrutak informacija o detaljima nekadašnjeg života. Na svako naše pitanje ima spremne odgovore i iskrenu želju da sve zapamtimo. Čini se, nema bolje sugovornice od ove iločke snahe koja je prije pedesetak godina kao mlada Vukovarka u potrazi za poslom završila u iločkoj školi. Udala se za profesora kemije, čija je obitelj imala vinograde na sedam lokacija i podrum ispod kuće u koji je stao vagon i pol grožđa. Shvatili ste, ritam svagdana i blagdana Pletikapićevih, kao i svih Iločana koji su držali do sebe, određivali su vinogradi i obavezni lomovi ili virnice uz kuću.
I tako se Iločani, silom varošani, mogu više od svih gradova istočne Hrvatske pohvaliti da su od pamtivijeka bili građani sa seoskim načinom života, odnosno seljani s gradskim manirama i jelima. Jer iako su im po dvorištima oduvijek trčale kokoši, a štale, svinjci i torovi bili puni blaga, Iločani su četvrtkom za ručak u mesnici kupovali govedinu i divljač. Jednako tako se četvrtkom uz seljačke kolače, poput germtajga i štrudla, uživalo u bistroj juhi i kuhanoj govedini s gospodskim sosovima od višanja, jagoda, bijelog i crvenog luka ili kopra. Uz seosku furenu salatu, Iločanke su pohale rajčice, patlidžan, meso i bazgin cvijet. Oni seljački kolači, poput čvarnjača i salenjaka svoje su mjesto našli u svinjokoljama koje ovdje zovu kaurma ili čijalima perja, ali su Iločanke jednako tako nedjeljom poslije fine pečenke, svojim ukućanima znale služiti najf
inije srednjeeuropske kolače s kremom. Taj šarm u kojemu se suvereno miješaju gradski purgerski gard i seoska praktičnost, neposredna blizina velikaša iz raznih krajeva Europe i prostorna izoliranost, iznjedrio je tradiciju jela i pića kakvu nigdje ne nađosmo u istočnoj Hrvatskoj.
Istina, nigdje do li ovdje na krajnjem istoku, ne nađosmo juhu tako sličnu grčkom avgolehmonohu, juhi od limuna. Uz svakodnevne, na masti zafrigane čorbe, najfinije i najposebnije su juhe ovih krajeva, one jednostavne, od kuhanog mesa, zeleni i domaćih rezanaca. I zato nigdje kraja našem čuđenju kad smo čuli što sve ide u omiljenu i na svim obiteljskim godišnjim i životnim običajima obaveznu iločku svatovsku juhu. Od usitnjene kokoši i zeleni s laganom svjetlom zaprškom na kokošjoj masti, preko mljevene crvene paprike, lovorovog lista, umiješana tri žumanjka s kajmakom, limunovog soka, ploškica limuna, pa sve do skuhane riže!
A tek badnjački šaran pečen na riži podbočen grančicama loze i bijela riblja juha, ili uskrsna kuhana debelka, pa peretci za Blaža gonturaša……… Riznica tradicijskih jela zapečaćena zlatnim vratima zaborava kojima pod hitno moramo pronaći ključ dok nam je još ovakvih duša poput Marije Pletikapić.
Nigdje na ovim prostorima do Iloka ne pronađosmo obredni badnjački bermet, kojega su osam tjedna prije pripremali u bačvi od pomno povenutih boba otonela, smokava, pelina, grožđica, sve zalijevajući starim crvenim vinom. U posebnom Iloku, slatki sok od grožđa koji vrenjem prelazi u rampaš, pa u mlado vino, ne zovu mošt kao u ostatku sjeverne Hrvatske, nego mu tepaju, slatko vino. I zato nigdje do li u ovom gradiću uz Dunav ne naiđosmo na sjećanje kako se u nedostatku šećera u kotlenki pripravljao mošt, sladilo od procijeđenog slatkog crnog vina koje se kuhalo s pepelom posebnog drveta da na dno povuče kiselinu, hladilo, pa cijedilo i opet kuhalo tako dugo dok nije poprimilo strukturu meda.
Čuvene bobe iločkih vinograda određivale su i kreirale još mnoga jela, poput knedla s grožđem, junećih šnicla s bobama grožđa zalijevanih vinom, gurabija polijevanih moštom, razvučene štrudle od grožđa s orasima, pekmeza od mošta, sarmica od lišća vinove loze…. Druženje s vinogradom i u vinogradu izrodilo je i mnoga praktična jela poput naše čvarkare, onako lomljive idealne za pudarenja 
u koja su slali mlade od četvrtka do nedjelje, ili berbanskog paprikaša, berbanskog kupusa s ovčetinom, iločkog ćevapa, sve od reda praktičnih radnih mesnih jela sa žlicom koja se dugo kuhaju na otvorenoj vatri u šerpinji uz povremeno miješanje u prolazu.
Od svih jela koja su nas zaslijepila svojom posebnošću, teškom mukom odabrali smo začudno jednostavnu i domišljatu čvarkaru i razvučenu štrudlu s grožđem i orasima koje su nam u prostranoj kuhinji restorana Ville Iva pod budnim okom susjede Marije i fotoaparata našeg Borisa, spremile vješte kuharice Željka Cinkocki i Milinka Menđan.
I dok nam naša domaćica tumači običaj kojim se slučajno nepopijeno vino iza gosta mora baciti izvan kuće da ne bi bilo svađe, jer je i jedno i drugo veliki grijeh, razmišljamo koliko su u Ilok i muza Muzeja u loncu, Požega, zapravo slični. Ne samo da su život oblikovali prema svojim vinogradima na obroncima Požeške i Fruške gore, da su se oba svila oko brda s tvrđom usred grada slične povijesti, da su oba postali slobodni kraljevski gradovi, oba središta sandžaka, da su jedini gradovi u istočnoj Hrvatskoj koji su sačuvali, zahvaljujući upravo vinogradarima svaki svoju verziju ćevapa, nego oba imaju
svoje omiljene fratre koji su se borili protiv Osmanlija pronašavši vječni mir u kriptama svojih franjevačkih crkvi, Požega fra Luku Ibrišimovića Sokola, a Ilok Svetog Ivana Kapistrana.
Današnji recepti:
- Razvučena štrudla od grožđa i oraha