I za kraj nešto s početka
Dragi naši suputnici, obišli smo gotovo sve muzeje istočne Hrvatske i spotakli se o mnoga dobra jela koja u razgovoru s našim etnologinjama i kazivačima iskočiše pred nas željna pažnje. Obišli smo dvadesetitri mjesta, razgovarali s tridesetičetiri kazivača, skuhali, snimili jedanaesttisućasedamstodvadesetipet fotografija i probali preko trideset, uglavnom zaboravljenih jela, sve onako kupeći mrvice sa stola prošlosti.
I, evo nas pred sam kraj našega puta, preko pitome Dilj gore, domaći bi rekli preko brda, i opet se spuštamo prema Savi. Ovaj smo puta u gostima kod Karoline Lukač, kustosice etnologije, još jedne naturalizirane Slavonke koja se u Muzej brodskog Posavlja i Slavonski Brod, zauvijek zaljubila. Kako i ne bi! Mirni slavonski gradovi, pitomi slavonski ljudi
Nije bilo lako našoj Karolini nastaviti tamo gdje je stao, nakon cijelog predanog i vrijednog radnog staža, bard slavonske etnologije i folklora, Zvonimir Braco Toldi, čovjek koji je tkane ponjave, erotske bećarce, običaje i nošnje brodskog kraja, kao dugogodišnji muzejski etnolog ustoličio na pijedestal dostojan kraljeva. Ali naša se Karolina sasvim lijepo snašla, širi ona Bracine veze, pa nas je tako odvela u Veliku Kopanicu i nedaleke Sikirevce kako bismo konačno snimili pripremu dva jela koja će nas povesti gotovo na sam početak početaka razmišljanja o tradicijskoj prehrani ……
Na jednoj od kopanačkih kapija širokog nas osmjeha dočekuje šesna snaša Jasminka Mihalj. Ova, po struci medicinska sestra, svoj je zadatak kuhačice Muzeja u loncu shvatila ozbiljno, spremivši se kako dolikuje, u graničarsko tradicijsko radno ruvo. Jednako lijepa i spremljena je i njena ljetna kuhinja, prepuna dvorišnog sunca i autentičnih etno detalja kroz koja naša Jasminka živi i uživa svoju tradiciju. Eh da, to su vam ti tvrdoglavi Graničari! Njena obitelj, čak kroz tri generacije aktivno sudjeluje u radu KUDa Ivan Filipović iz Velike Kopanice. Radije bi oni dali život nego svoje običaje, pa tako, Bogu hvala, našu Jasminku nismo trebali previše nagovarati da nam usred svibanjskih poslova u vrtu, oko kuće i u Domu zdravlja, okolnih kirvaja i gostovanja s KUDom, pripravi naše posebno jelo.
Škembeće, kako ga nazivaju istočno, ili drobac, dropčac, zapadno od Slavonskog Broda, pradavno je jelo koje govori samo jedan jezik, i to onaj univerzalni s lakoćom povezujući sva stoljeća. Jer upravo je toliko stara čovjekova želja za dobrim zalogajem, upravo toliko dugo traje njegova vječita čežnja za zasitnim mesom. Nema većeg veselja, bez obzira koliko to kuću stajalo, do li proslaviti seoski god, ili obaviti svatove, goste počastiti najboljim komadima mesa i to ne samo na tanjuru, nego i spakiranim u otarku za milost. Već vam je jasno da ni u tim rijetkim trenucima gošćenja i izobilja, uza sve to dijeljenje, mesa naprosto nije moglo bilo dovoljno za sve. A gosti, oni iz udaljenijih sela, ukrašenim i škripavim seljačkim kolima počeli su stizati večer prije ili na uranak toga dana. E, upravo su za ovakve froštuke, pripremali škembeće, prvi ranojutarnji svečani obrok u kući. Dok se u cik zore u sobama peglalo, coklalo i redilo, kako bi se domaće i pristigle snaše što bolje spremile za ranu jutarnju misu, dok su muški na dvorištu pregledavali kola, hranili konje i pušili prvi duvan, kuhinja je mirisala po slatkoći prženog luka s pirjanim svinjskim iznutricama.
O, ne, ništa se nije bacalo od prasaca pripremljenih za pečenje u krušnim pećima, čak ni drob sa želudcem. Upravo je on, onako preko noći odstajao u sirćetu, začinima i crvenom luku bio prepoznatljivi temelj ovakvih posebnih, zajedničkih i sitih obroka sa žlicom, kada se čarolijom, od malo, pripremilo zasitno i puno. Jer, iako škembe, balkanski turcizam perzijskog porijekla otkriva želudac kao osnovni sastojak ovog jela, iskonski praktični seljaci dodavali su mu i svinjska crijeva. Da se ne bace, gri'ota je! Onako lagano kiselkasto i dobro začinjeno, nakon prethodne večeri natopljene brojnim zdravicama dobrodošlice, škembeće je bilo idealno jelo za početak novog gozbenog dana. Dovoljno svečano zbog prigode, dovoljno mesno i masno da se udovolji želji, a opet skromno za one najbliže goste i brojne domaće koji mu njegove sastojke sigurno neće zamjeriti. Konačno, sasvim utješna, topla i zasitna uvertira za dan u kojemu će se još jesti velikom žlicom.
Koliko je staro ovo jelo, govore nam najstariji zapisi i izvori, ali prije svega pragmatična svakodnevnica nekadašnjeg seljaka. Nemojte se čuditi, ali nećete naći baku, rođenu između dva svjetska rata, koja se ne pamti ovakvih slatkih doručaka prije nedjeljne mise od droba pileta, kokoši ili guske pripremljene za nedjeljnu juhu. Različita imena, crivca (Topolje), puroče (Zelčin), kavurma (Lovas, Donje Novo Selo), drob (Davor), drobac (Cernik), dropčac (Brodski Drenovac), govore da je naše škembeće bilo univerzalno jelo seljaka kojega su izgleda poznavale i prenosile sve kulture, a često se znalo, onako u posebnim prigodama, posebice kad je glavno jelo bila janjetina, zateći i na gospodskom stolu, ili za uredovnih dana u gradskim gostionicama. Škembeće je nestalo s relativnim obiljem koje nam je podmetnulo nogu u drugoj polovici 20. stoljeća, pa ga sada za godove pripremaju samo oni najuporniji koji su tradiciju nekadašnjeg načina života, na ovaj ili onaj način zadržali za svoj merak.
I dok naša nova druga Jasminka, spremno Borisu pozira za štednjakom, još nas spremnije zasipa s pričama svoje majke koja se nikada za života nije skinula, uvijek je nosila narodnu nošnju. Rodila se u zadruzi i udala u zadrugu i to s male senijice, jer je družina Kovačev bila toliko brojna da niti u sedamnaestoj godini nije dospjela do velikog stola za odrasle. No, nisu sve priče mamine. Iako mlada, Jasminka se još sjeća poredovnica, lijepog i praktičnog običaja, nestalog sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se cure u selu izmjenjivale u organiziranju kola. Cura pred udaju, koja je htjela u svojoj kući imati kolo, bila je dužna osigurati sobu, za goste i znatiželjnike pripremiti krofne, poderane gaće ili kiflice, a lučevine za pozvane svirače. Bake su sjedile na krevetima i ogovarale, dok bi mladi pod njihovim budnim okom plesali. Koja cura nije imala dovoljno veliku sobu za poredovnice, ustupali bi joj susjedi, a ona i njeni ukućani su im za tu uslugu odrađivali u polju.
Još nismo stigli niti sabrati dojmove od škembeća, poredovnica i slikovitih Jasminkinih opisa običaja, jednostavnih do grube istine, poput one, da prostite, žetvene uzrečice koja nam i itekako mnogo govori između redaka: „Kad kosac zakosi, pica zaposti…“, a naša nas Karolina vodi u susjedno selo Sikirevce, kod Marine Šarčević.
Kao ni Jasminki, ni Marini, uza sve njene poslove u kojima smo je zatekli, nije bilo teško za Muzej u loncu pripasati pregaču. Na redu su lokše. Lokše su toliko posebno jelo po svojoj priči, toliko jednostavno po svoj pripremi i blagovanju, toliko jedinstveno po svojoj starosti, da smo naprosto ostali bez riječi. Marina ih je naučila pripremati od susjede. Iako ih još uvijek, posebno u požeškom kraju zatičemo kao svečanu posnu badnjačku slasticu kojom se kratilo vrijeme do Polnoćke, ne sumnjamo uopće da su to zapravo najstariji kolači našeg sela, došli iz daleke pradomovine zajedno s Hrvatima.
S lakoćom majke troje djece i univerzalne seoske domaćice, Marina u času od malo brašna i vode mijesi i rastanjuje kore ili lokše koje peče na plotni štednjaka, baš kao nekada kada su se pekle na vrućem ognjištu ili krušnoj peći ometenoj od pepela. Kida ih i u vrućoj, poslađenoj vodi omekšava, slaže na tanjur, svaku posipajući istucalim orasima i rastoljepnim medom. Mi ih potom zajednički, kao nekada davno, rukama motamo i jedemo s istog tanjura, više nego ikad svjesni one, 'manje je više'.
Šarčevići su od onih mladih, koji su u želji da prežive teška vremena, odlučili ostaviti neizvjestan suprugov posao autoprijevoznika i posvetiti se plantaži lješnjaka, sami se uspješno internetom povezujući sa svjetskim tržištem. Nije lako, jer je posla i u kući i oko lješnjaka puno, ali Marina uz troje uzorno odgojene djece pronalazi vremena i za čipkarstvo, vještinu i umjetnost koju rado dijeli putem Facebooka, pasionirano šireći svijest i spoznaju o tradicijskim vještinama Divoševaca, Sikirevaca, ma, cijele Slavonije i Hrvatske! Što reći, kao poduzetnica, odmah je uvidjela veliki potencijal ideje da na sajmovima gdje predstavlja svoje lješnjake, nudi i lokšu, spajajući stare i nove vrijednosti.
Vraćamo se u gnijezdo Muzeja u loncu, iscrpljeni od nemilosrdne svibanjske vrućine, ideja i mogućnosti, duboko uvjereni da će iskonska mudrost Slavonaca prokrčiti put ovim jelima fantastične reputacije, gastro egzotičnosti, a bogme i okusa, kako bi pronašla svoje zasluženo mjesto na ugostiteljskoj trpezi Slavonije…..
Današnji recepti: