Kada je običaja više nego dana
Ako se kojim slučajem ovih dana nađete u Slavoniji željni guščjeg paprikaša, a nemate gusaka ili koga poznatoga tko zna napraviti paprikaš, bojimo se, ostat ćete gladni. Jer mesni paprikaš, za razliku od onog ribljeg, teško da možete kao slavonski specijalitet naručiti u bilo kojem restoranu. Žale se ugostitelji da paprikaši, pa tako ni oni guščji nisu komercijalni. Suvremeno kulinarstvo još nije našlo načina da se ovo fino i zasitno jelo seoske štedljive mesne okrijepe sa žlicom, približi ala card ponudi. Konačno, kao ni u ponudi jela po narudžbi, jer kažu ugostitelji, paprikaše nitko ne naručuje.
A opet, bez okusa guščjeg paprikaša s valjušcima, uzalud nam sve priče o vršidbi, najtežem i najodgovornijem poslu u seljakovoj poljoprivrednoj kalendarskoj godini, uzalud spomen na klimavu, ali moćnu drešmašinu, seljanima najvrjedniji doprinos industrijske revolucije, koja je zamijenivši gepl s konjima, ili još prije ručne cipove za mlaćenje žita, više od mjesec dana neumorno drndala od gumna do gumna. A takve su bučne vršalice nekada svakodnevno dizale srpanjsku prašinu po selima cijele panonske nizine. Čim bi ju kroz širom otvorenu kapiju zavezli u dvorište, snaše su letjele pristaviti guske za paprikaš. Kako i ne bi kada je poslenika bilo puno i trebalo ih je dobro nahraniti, a suhog mesa na tavanu malo ili nimalo.
Naša priča zapravo počinje pet mjeseci prije, netom što su na zimskim češljoperama napunili svaki jastuk s po tri i, svaku dunju s po devet kilograma perja od lanjskih gusaka. I zato su u veljači kada bi guske ponovno počele nositi, snaše ušuškavale kao suho zlato jaja među kučine u gredama iznad peći. Pomno su svako jaje obilježile da se zna pod koju će ih gusku krajem ožujka vratiti. I čim bi se prvi guščići izlegli i razmiljeli onako žuti i gegavi po zazelenjenom dvorištu, snaše su ih zadovoljno mjerkale ne bi li što brže napredovali. Jer evo, žetva i vršidba će za koji mjesec, pa će nakon beskonačnih varijanti jela od brašna, slanine i masti, mlada guščetina biti spas u zadnji čas, pravo osvježenje nakon pojedenog suhog i slanog mesa protekle zime. I tako se cijeli mjesec srpanj, dok se nije u selu površilo sve žito, uz buku dreša i nadvikivanje mobara, iz dana u dan čula još samo dreka užasnutih gusaka koje su, shvatili ste, bile na svakodnevnom meniju.
Slavonijo, nema ti ravne u pretjerivanju! A najviše u iću i piću! Rekli bismo, Slavonija je sebe u turističkom smislu već izbrendirala.
Danas na žalost, vršidbe nisu što su nekada bile, na uštrb modernizacije, nestalo je običaja i prehrambenih navika, pa zar se začuditi što su jata bijelih podunavskih ljepotica gotovo potpuno nestala iz dunavskih rukavaca i plićaka? Imamo predivnu tradicijsku priču i jedino nam još na menijima domaćih restorana nedostaje guščji paprikaš. Onakav slastan, gust i mirisan, s guščetinom koja se podatno odvaja od kosti, s puno povrća i valjušaka, kojega ne znaš, bi l'bi jeo žlicom, vilicom ili ljepljivim prstima. Baš onakav kakav nam je za Muzej u loncu pripremio Đuro Mesir iz Donjeg Novog Sela ispod Vinkovaca.
A do simpatičnih Đure Mesira i Dinka Kelčića dovela nas je naša draga domaćica, etnologinja Gradskog muzeja Vinkovci, Ljubica Gligorević. Ljubicu Vam nećemo puno hvaliti, jer njezin zavidan dugogodišnji radni staž u istraživanju i poticanju slavonske tradicije, predanost etnologiji ovog kraja, njezin impozantni etnografski postav na 668 m2, njeno poznavanje svih prilika i svakog doma u njenom firtlu, govori za sebe. Od svih snaši u istočnoj Slavoniji, ni pet, ni šest, širokog osmjeha, ljubazna, s uvijek spremnim fotoaparatom u ruci, Ljubica nas je odvela do Donjeg Novog Sela, Dinka Kelčića i Đure Mesira, koji ne samo da znaju dobro kuhati, nego su pravi izvor pričama o nekadašnjem načinu života. Jer Donje Novo Selo je, kako kaže naša Ljubica, do Domovinskog rata po svemu bilo najšokačkije selo.
U numerama od dvanaest meteri prema sokaku, sa širokim amfortima, živjele su velike družine poput one zadruge Bijukića iz koje potječe naš Dinko, s po dvanaest bračnih parova, brojnom sitnom dicom, udovice i udovce da i ne brojimo. Koliko se posljednjih nekoliko stotina godina u njima rađalo, ženilo i umiralo Živki, Živa, Ševi ili Eva, Lazi ili Lazara, Stanki, Stajki ili Anastazija, Dimitrija, Ilarija ili Hilarija, Kuzmi, Tekli, Hermina, Ivki, Marci ili Martina, Bana ili Marijana, Šandi ili Mandi, Cila ili Cecilija, Ika ili Ilija, sam dragi Bog i župne knjige znaju.
S jedne strane širokog sokaka opasanog drvoredima hladovitih stabala oraha, bile su zadružne kuće, a preko puta gospodarske zgrade. Praktični običaj sađenja oraha uzduž sokaka pred svakom kućom, donijeli su doseljenici Nijemci, a zajedno s njima i brojna sofisticirana jela od oraha, poput kuglofa –uvijača od oraha smotanih u kalupu s rupom kako bi izbjegli oskrajke, ili recimo sočnih tačaka, torbica od tijesta s tvrdim šljivovim pekmezom, uvaljanih u mak i orahe. Iako su načinom života, pa tako i prehrane, Šokci tvrdoglavo čuvali svoje običaje, ipak su nekako polako, da sami i ne znaju kako, kroz stoljeća suživota, mnoga švapska jela postala šokačka, i obratno. Tako je bilo i s jelom čiju smo pripremu poželjeli dokumentirati, osebujnog naziva tačke, od njemačkog taschen ili torba, koje je onako slatko, masno i zasitno starosjediocima postalo utješni dio nemrsnog menija postova i svagdana.
Dinko i Đuro su udaljeni svega nekoliko kuća, pa mi od jednoga do drugoga s Ljubicom i njima dvojicom letamo okićeni fotoaparatima i diktafonima. Ostavljamo Dinkovo dobro izgnječeno tijesto za tačke da se odmara, pa svi skupa, u priči koja ne prestaje, trčimo do Đure koji već pristavlja paprikaš, pa opet nazad dovršiti tačke, pa još jednom kod Đure, pa kod Dinka završiti priču i ovjekovječiti u tanjuru ove dvije gastronomske dike cijele panonske Hrvatske. Ljubica i Marica, prelijepe Đurine djevojčice pletu nam se veselo pod nogama, dok usput upoznajemo i ostale članove obitelji Kelčić i Mesir. Stižemo pregledati i Đurinu štalu s konjima i furunu s trapom preko puta Dinkove kuće, usput probati prve fićure u bašćama, od čijih stabala seže pogled preko vlažnih dola, gotovo do Save koja se skroz dovde izlijevala. Na pola puta ovoga uzbudljivoga dana i sokaka, naša dva svestrana prijatelja, po kiši koja ne prestaje rositi, uz zvuke samice prigodno nas počastiše snažnim i otegnutim 'Po livadi pala kiša rosulja'.
Pitamo se otkud ovim mladim ljudima, koji na sasvim suvremen način žive jednostavnost i domišljatost tradicije, znanje u tradicijskom kuhanju? Rat ih je na početku devedesetih istjerao iz kuća i sela u susjedne Komletince, gdje su onako skoro golobradi čuvali prvu crtu obrane. Gledajući preko polja kako im popljačkane djedovske numere gore jedna po jedna, čuvali su ostala sela od neprijatelja, koji se u strahu od prokletstva da ne ostanu bez potomstva jedino nisu usudili spaliti pušnice ili 'odžake koji rane dicu'. Nemoćan, promrzao i gladan domaće hrane, Dinko se u muci prve ratne linije naučio kuhati. Pomno slušajući starije, njihovim očima doživljavajući nekadašnji način života, naučio je pripremati zaboravljena jela.
…Ovčetina dimstana s bilim lukom pod poklopcom kao stari šokački specijalitet djedova i pradjedova, zadimljenih i pregrijanih kuhinja za jakih zima, negdašnje nemrsne večere kojima se nakon 
napornog dana zatrpavao stomak da san lakše dođe na oči, poput lizibaba ili fluta od krumpira, popapritih tačkaka s mljevenom paprikom, pure s makom... Skromnog i dobro iskorištenog svinjokoljskog mesa u prženim džigericama sa salcetom i paprikašu u nakiselo šupaka, a kada nije bilo ni toga, paprikaš od divljih golubova ulovljenih ispod streha štala, na masti pržene deverike koje su snaše s povratka iz polja hvatale rukama iz muljevitih niza i trpale u torbe…. Tristo čudesa i još malo više, jela su koja pričaju o surovosti nekadašnjega života i neuljepšanim običajima. A običaja u tom malom, zatvorenom i skromnom svijetu bilo je, povjerovali smo Dinku i Đuri, svakako više nego dana u godini. Bogu hvala, bit će ih i dalje, zahvaljujući ovim mladim ljudima, koji su se poslije Domovinskog rata vratili u Donje Novo Selo i pod istim onim orasima namjesto starih porušenih kuća, sazidali nove.
Današnji recepti:
- Tačke s pekmezom u orasima i maku