Poklade su milo janje moje,
Barem da su u godini troje!
Ova dva stiha bećarca sažetak su naše priče o pokladnim jelima požeškoga kraja, ali i Slavonije općenito. Jer tih se dana kolektivne objesti nije štedjelo niti na veselju, a najmanje na jelu i pilu.
U Požeštini poklade su se nazivale još i ćoraci. Počinjali bi mjesec dana prije Čiste srijede ili četiridesetnice boljim užinama (ručkovima), te raznim vjerovanjima i zabranama u određene dane, uglavnom vezanima za ženski posao predenja, tkanja i vezenja. Ova činjenica nas ne treba čuditi, ako uzmemo u obzir da su zimu kao vrijeme zatišja vanjskih poslova, žene iskoristile kako bi što više naprele pređe i natkale platna za odjeću svojoj družini. Štoviše, u ćorake se išlo kako bi lan te godine bolje rastao.
Nedjelju, dvadeset dana pred Čistu srijedu zvali su Prve poklade, na Vrtičavu srijedu žene ne bi smjele tkati, ni presti da se marva ne bi ovrtoglavila, a na četvrtak Zadušnjak, žene ne bi prele da im se djeca ne bi rađala zaduvljena. Toga dana djeca su išla u Male ćorake u manjim skupinama s larfama (maskama) na licu, ophodeći selo, te skupljajući jaja i novce pjevanjem pjesmica, poput one: „Jedno jajce za rezance, jedan novčić, za bombončić!“.
Na Ramavi petak žene nisu smjele presti da ne budu hrome na noge i prste na rukama. Na Vitrenu subotu opet nisu htjeli raditi iz straha da im vjetar ne otepe ječam, ali se zato morao peći kruh da što bolje urode dubleci ili misirače (bundeve). Nedjelju pedesetnicu, deset dana pred Čistu srijedu počinjale su Velike poklade, sve se manje radilo, posebno žene koje su šile i vezle iglama, da ih ne bole prsti, a sve se više častilo. Od toga dana pivnice, ostave, podrumi i komore više se nisu ključali, nego se varilo, jelo i pilo u obilju.
Veliki ćoraci skupljali su se poslije ručka (dakle, za dana, a ne po noći), izvodeći razne lakrdije dogovorene još početkom poklada. Oblačili su se muškarci u žene i obratno, u razne likove poput djeda i babe, Turčina,
Cigana s medvjedom, svatove, zaogrčući se šarenicama, trpajući slamu u odjeću, preokrečući kožuhe, garaveći lice ugljenom. Okupljeni u vesela društva s gajdašem ili samičarem na čelu, odlazili bi u drugo selo, razvijali kolo pred bogatijim kućama, larmajući i kereći se dok ih nisu pustili u unutra. Svugdje su ih dočekivali s punim trpezama (stolovima) mesa, a posebno s kolačima na masti. I tako, posljednja tri dana poklada, kaže Luka Ilić Oriovčanin, jedna srednja družina pojede jela za tri mjeseca.....
Možda bismo ipak s rezervom mogli uzeti izvješća iz davnina, poput ovog Ive Čakalića, seljaka etnografa iz Doljanovaca. Naime, imajući na umu da suhog mesa, kao ni vina, i nije bilo puno, naravno da ga nije bio problem potrošiti. Iz perspektive nekadašnje velike štednje, posebice u jelu, svako izlaženje iz zadanih skromnih okvira bilo je veliko pretjerivanje. Konačno, sva su jela bila vrlo teška i žestoka (sušeno meso pečeno u svinjskoj masti!), pa ako su se više dana za redom konzumirala uz ljutu rakiju i ne baš kvalitetno vino, mimo onog uobičajenog tjednog ritma (dva dana meso uz grah ili kupus, pet dana jela od krumpira, brašna i mlijeka), zvuči doista kao pretjerivanje.
Doseljeni Švabe i Česi u čudu su gledali to prekomjerno trošenje smoka, masti, brašna i jaja, bespoštedno pustošenje tavana, podruma i smočnica. Otud i ona poslovica koja kaže da „Ludi Šokac o Božiću sva drva isiče, a o pokladama sve meso pojide.“ Ovakva nerazumna rastrošnost dobila je kritiku još sredinom 19. i početkom 20. stoljeća od brojnih dobronamjernika iz redova prosvjetnih djelatnika i svećenstva, koji su nerijetko u tadašnjim novinama kudili seljake, pokušavajući zauzdati takvo rasipanje hrane i pića. Ali, što bi Šokac rekao „Džabe ti je moj kume!“ ili „Oj poklade, ludi dani, tko mi more da zabrani!“
No, nije samo selo ludovalo za poklade. Uz obaveznu Pokladnu zabavu koju je znalo upriličiti koje od aktivnih gradskih društava, obijesne družine, ponajviše mlade kalfe i gimnazijalci, kružili su tih dana i Požegom, odnosno gradskim korzom na glavnom trgu. Rukopisno sjećanje Vilka Vidmara, koje čuva požeški muzej, vraća nas na sam početak 20. stoljeća, za jedne poklade kada je nestalo komfeta i koriandola, pa se raspojasana mlađarija dosjetila kako bi u istu svrhu mogla poslužiti i riža, suhi grašak i grah. Ubrzo su sve trgovine rasprodale svoje zimske zalihe tih proizvoda, no nitko nije zamjerio to silno bacanje i gaženje hrane.
Kako je za nekoliko dana počinjalo 40 dana korizmenog posta, koji je bio ujedno i najbolja i najučinkovitija štednja, ljudi su si tih pokladnih dana, sve do Čiste srijede davali oduška.
Poput bajke, otkucavanjam ponoći počinjala je Pepelnica i raskoš bi se najednom pretvorila u siromaštvo, rasipanje u skromnost, imanje u neimanje, a kočija bi opet postala bundevom. Zaogrnuti ponovo u sivu svakodnevicu, svi bi pohitali u crkvu, posipajući se pepelom poslije tjedana neumjerenosti, a domaćice su od ranog jutra lukšijom (opet pepelom!) ribale lonce, tepsije i tanjure od masti. Tko god je bio u stanju, nastojao je zapamtiti
sinoćnji posljednji zalogaj, jer bi upravo to jelo, prema vjerovanju, pomagalo kod pojave rizavice (žgaravice) kad bi ih zatekla tijekom godine. A onaj žmak (krpa za pranje suđa) još mastan od pokladnih jela, čuvali su za mazanje marvinskih rana.
No, vratimo se mi na naslov naše pokladne priče. Krofne, bebe i poderane gaće, inače vrlo skromno dizano tijesto (uz kvasac i brašno, koje jaje, svega žlica - dvije šećera), prženo na masti, zapravo su pravili vrlo rijetko, samo o kolinju i pokladama, valjda zbog luksuza trošenja velikih količina te nekada davno dragocjene namirnice. Uz okrugle krofne, kojima su ponegdje u sredini bušili rupu da se brže i bolje isprže, za svako dijete u kući od ostataka tijesta koji su premijesili, iskrojili su i po jednu bebu (tijesto u obliku ljudske figure), te poderane gaće.
Evo ideje kako povezati tradiciju s današnjicom! Umjesto krofni, ispržite više bebi i podijelite ih djeci iz susjedstva koja vas maskirana obilaze ovih dana. Uz primamljiv oblik krofni kakve još nisu jeli, pružit ćete im jedinstveni okus prošlosti njihovih pradjedova i prabaka.
Mi smo naše krofne, bebe i poderane gaće snimili na svinjokolji kod Ivićevih u Golom Brdu, zahvaljujući vrijednim kuharicama Nevenki Nigovć, Kati Gril, Ankici Grbić i mladoj Tei Ivić.
Današnji recept: