Rapsodija Muzej u loncu ili puna usta požeškog i iločkog ćevapa

Taj dan Ilokom nije se razlio lijeni, sneni Dunav, nego magična rapsodija majstorski komponirana mirisima od kiše nabujalog proljeća, požeškim jelima koja su zavodila iločka vina, pametnim pripetavanjima o gastro i enologiji, pravim ljudima na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ne, nije to bila niti Lisztova Mađarska, niti ona Gershwinova u plavom, a bogme, niti Njikoševa Slavonska rapsodija..... Naša je rapsodija bila baš kakvom je definiraju – slobodna oblika, epskog značaja s navodima pučkog.

Muzej u loncu je na najistočnijoj točki Hrvatske, gdje doista Dunav ljubi nebo, a panonska ravnica grli Frušku goru, ruku pod ruku s Hotelom Dunav, Udrugom turističkih vodiča Slavonije, Baranje i Srijema, Turističkom zajednicom grada Iloka, Hrvatskim klubom sommeliera, iločkim vinarima i, predivnim, pametnim posjetiteljima, zatitrao žice i živce teme o kojoj Slavonci tako malo govore – tradicijskoj hrani.

Pomislite ćete svi Vi koji ovo čitate, pa što se tu još poslije Đakova, Osijeka, Zmajevca i Županje može dodati? Sve već znano, sve već viđeno. Hvala na pozivu, svejedno nam je žao što nismo bili.....

Znate, zanimljivo je promatrati, onako sa strane, kako se neki projekt razvija, raste i prelijeva, kupeći putem svu dobrovolju, primjenjena muzejska istraživanja i prezentacije, ideje o kulturnom turizmu, zamisli o uskrsnuću staro-novih jela i plasiranju novo-starih vina, pa se onda prelije i za sobom ostavi plodno tlo....tko zna za što još!!!

Ipak, rijetko se danas tko od ugostitelja baš samo tako uvaljuje u projekt koji će mu zauzeti prostor izložbom, kuharice neplaniranim poslom, budžet izdacima. A kiša vani nikako da prestane i tko zna hoće li tko doći.....Ali, gopođa Željka Kovačlija je vizionarka s iskustvom o čemu svjedoči cijeli kompleks hotela Dunav, svaki pomno odabrani detaljčić ugodnog interijera plemenitog punog drva i sanjive atmosfere koja vas okreće samom sebi, eksterijera razapetog od moćne europske rijeke u koju možete doslovce umočiti prst, preko impresivnog obnovljenog dvorca Odescalchi, pa sve do pred vašim očima razigranih lipicanaca.

Divne kuharice (Marija, Ljubica i Mila) koje su onako umorne od 'Boguhvala posla što ga ima' šutke proučavale recepte Muzeja u loncu, ne dajući nam blizu, iz pećnica cijelo poslijepodne, kao iz rukava, samo tako istresale petnaestak jela od kojih su većinu pravile tek prvi puta.....Pokušali smo se probiti u njihovo carstvo bijelih pločica, teških i zamamnih mirisa i za blog Muzej u loncu posnimiti i konačno cyberspaceovskoj publici predočiti čuveni iločki ćevap, čiji smo recept u potrazi za etno i povijesnom istinom onog požeškog, i sami, zamislite, bezuspješno tražili na internetu......Uspjeli smo, ali do pola, jer su u usijanoj atmosferi zgotovljavanja požeških delicija koje je trebalo završiti netom pred degustaciju, vrijedne gospođe u bijelom, kao prave Slavonke koje se ne znaju hvaliti svojim jelom, naprosto zaboravile na nas.

Ali kako ništa na ovom svijetu nije slučajno, inspirirani pričom o požeškom vinogradarskom ćevapu, dvoje mladih vukovarskih gastro blogera Sandara i Krešo nekoliko dana poslije, na svom blogu ReciPeci (ušuškanom upotrebljivošću i životnošću poput kakve ugodne obiteljske kuće), napravili su i objavili hrvatskoj gastrosceni, konačno kako se priređuje iločki ćevap.

Uz njih, na našem eventu (o, kako to samo mondiš zvuči!), zatekli su se te večeri mnogi divni ljudi koje je povezalo duboko poštovanje prema spoznaji da Slavoniju, Baranju i Srijem ne predstavljaju samo fiš, kulen i čobanac, nego mnoga zaboravljena jela običaja i vremena koja su iza nas, uhvaćena u muzejsku i turističku mrežu: zanimljivi vinski kolači poput požeških fakina ili pijanaca, bazlamače i radecki riže, seoski i gradski trganaci, obredne gradske vajnsupe i seoske lokše, čorbe kiselice s bučinim uljem, popare i kiflkoha, paštete od šunke i masne tarane.....

Poslije mladih tamburaša KUD-a Julija Benešića, (jer kod nas vam na istoku Hrvatske sve počinje i završava s pjesmom), pozdravnih prigodica domaćice gospođe Željke, gospodina Ivice Miličevića iz Turističke zajednice grada Iloka i našeg motora gospodina Darka Mrkonjića iz Zajednice turističkih vodiča Slavonije Baranje i Srijema, poslije predstavljanja slikoprične izložbe i predavanja Muzeja u loncu o požeškim jelima, Somemmelierski klub Hrvatske i gospodin Robertino Marinjak predstavio je neke od perjanica iločkih vinogradara: Trs, Dolić-Kraljević, Srijemska kapljica i Ivan Čobanković .....

Zatekao se tu i gradonačelnik Iloka, profesor osječke ugostiteljske škole, par postarijih australskih turista rekreativaca, trudnica koja se te večeri prvi puta u četrimjesečnoj trudnoći do sita s tekom najela i to bez posljedica, predstavnik cijenjenog hrvatskog gastrobloga Taste of Croatia, koji je priču o našem iločkom druženju učas pronio cijelom svijetu. Bili su tu i naši dragi muzealci iz Osijeka, Vinkovaca i dakako Muzeja Grada Iloka čija je ravnateljica Maja Novaković odlučila prenijeti požešku izložbu 'Baš se nekad dobro jelo' u dvore jednog od najljepših muzeja ovog dijela Hrvatske.....

Našao se tu (ma, rekli smo vam već da ništa na ovom svijetu nije slučajno!) i profesor Aleksandar Durman, znanstveni i duhovni zaštitnik uskoro zgotovljenog vučedolskog muzeja zanesen fascinantnom idejom o restoranu s prapovijesnim specijalitetima starih vučedolaca. Tko zna što ćemo sve u ostvarivanju ove zamisli tek spoznati, osim bezbrojnih varijanti spravljanja vučedolske jarebice, možda konačno i istinu o vučedolskom ćevapu kojega se spominje Matko Peić u svom nadahnutom predgovoru Slavonske kuhinje?

Napomena: Etnografsko fotografsku izložbu Gradskog muzeja Požega 'Baš se nekada dobro jelo' možete pogledati Muzeju grada Iloka, a rekonstruirana jela s panoa možete kušati u Hotelu Dunav.