Od 218 hrvatskih muzeja samo jedan ima Muzej u loncu i to, ovaj naš požeški

O, da, obišao je Muzej u loncu prošle sezone, zahvaljujući gospodinu Mrkonjiću iz Zajednice turističkih vodiča Slavonije, Baranje i Srijema, tu istu Slavoniju, Baranju i Srijem uzduž i poprijeko, slaveći kroz tradicijsku hranu Požege i Požeštine, prehrambenu baštinu cijele Slavonije.

Kako se samo skladno znaju ljubiti jelo i vino, tako se kroz savršenu muzeološku prezentaciju ljube slikopisna izložba Baš se nekad dobro jelo, 'sočno' predavanje i prefina degustacija izložaka zaboravljenih jela. Od tih silnih putovanja, zaboravismo da naši Požežani  nisu još od Dana muzeja 2012. godine imali prilike uživati u našem muzeološkom ljubiću o tradicijskoj hrani, pa smo im eto, uz jecave zvuke tamburica posljednjeg dana požeškog glazbenog festivala, priuštili trenutke za pamćenje.

Našim dvadesetminutnim filmićem, podsjetili smo sve te drage ljude koji su zbog nas ostavili večernji nedjeljni TV program, još jednom na sve Bogomdane gopodarsko-turističko-ekološko-znanstveno-muzeološko-i-tko zna kakve još potencijale koje ovaj projekt nudi, želeći od srca da se ostvare u Požegi i Požeštini i, naravno, cijeloj Slavoniji. Jer, na žalost, Slavonci vole puno hranu jesti, ali ne o njoj i pričati. A to je navika koju ovim projektom moramo svakako promijeniti, ako želimo oživjeti, doživjeti i zaživjeti našu prebogatu gastro baštinu.

Savršene ideje i tehnička prezentacija našega Borisa koja je maksimalno iskoristila i oživjela terase Hotela Grgin dol, ispunivši ih brojnim zadovoljnim ljudima koji su poslije video prezentacije projekta i teme, razgledavali izložbene panoe, družili se degustirajući izloške deset novih starih jela uz divna vina, nesmetano pregledavali na velikom ekranu stranice bloga Muzej u loncu.

Pokušajte samo zamisliti tu milinu ranorujanske večeri na terasi restorana Hotela Grgin dol pod istoimenim brdom, odakle svako malo povjetarac zanjiše vrhove divljim kestenovima i grabovima iznad glava okupljenih ljudi. Jedini požeški hotel, od milja znan kao Grga, korak od glavnog trga, na mjestu nekadašnje Građanske streljane gdje se oduvijek više družilo i dobro jelo, nego gađalo, desetljećima je bio omiljeno okupljalište Požežana željnih dobre hrane i dobrog zraka. Posljednjih godina Požežani kao da su zaboravili na Grgu, pa dok uglavnom stranci uživaju u nesmetanom cvrkutu ptica i debeloj hladovini starog kestena, domaći se radije tiskaju pod plastičnim tendama na usijanom asfaltu, na glavnom trgu, tik uz cestu. Te večeri u Grginom dolu, ponovno gužva, žamor, kucanje čašama, srdačni razgovori ljudi koji se dugo nisu vidjeli i, neizrečeno pitanje, pa zašto nam je tako puno trebalo?

Muzej u loncu, gdje god došao, dakako cijeneći napredak, pokušava svojom misijom  diskretno podsjećati na stare vrijednosti, kojih smo se i ne primjećujući, samo tako odrekli. Na svoju štetu, na žalost.

A znate li što je najljepše? Znate kojeg li posebnog, dragocjenog i u naše vrijeme već rijetkog začina u našem Muzeju u loncu ima ponajviše? Dobrovolje i prijateljstva. Kako biste drugačije nazvali trud naše Marijane Pranić, šefice restorana Grgin dol, koja predano s nama putuje posvuda praveći stara jela Požeštine i koja se, eto već drugi puta, izazvana čistim prijateljstvom, od srca ponudila sa svojim osobljem biti požeška domaćica našoj prezentaciji. Kako biste drugačije nazvali Nives Lovrić iz tvrtke zdravih namirnica Grbić d.d., koju je osnovao njen otac, od srca nam ponudivši sve potrebno za naših 10 zaboravljenih jela, od proizvoda autohtone crne gice fajferice, pa sve do brašna, bučinih sjemenčica i ulja. Ili recimo, gospodina Bošnjaka iz Mljekare BIZ, koji je Muzeju u loncu svesrdno stavio na raspolaganje svoje domaće mliječne proizvode? Kako drugačije nazvati požeške vinare od Bartolovića, Ostojića, Ajanovića, Hartovice, do vetovačkog Pavića? Zar nisu svi oni naš Muzej u loncu?

Ove ljude, držimo kao kap vode na dlanu, jer prepoznaju prave vrijednosti u koje vrijedi ulagati, da bi se jednoga dana, ako Bog da, i njima i nama vratilo.

Među brojnim prijateljima Muzeja u loncu, nakon naporna četiri festivalska dana, našli su se gradonačelnik Neferović i dožupan Troha sa svojim suradnicima, a za nagradu od nas za svoju dobrovolju dobili su predivan prijedlog budućeg požeškog originalnog gastro suvenira – zaboravljeni tvrdi kolač pod nazivom pijanac, obješen oko vrata butelje dobrog požeškog vina.

Sjeme je posijano. Ostaje nam vidjeti gdje je palo i hoće li štogod iz njega niknuti. A kakva će biti žetva ili berba? Ne znamo, možemo samo nastaviti predano raditi na našem Muzeju u loncu i nadati se. A Vas ćemo dragi prijatelji naših nakana, bez brige budite, pozvati u berbu kad za to dođe vrijeme.