Muzej u loncu

Višnjica, osvježenje za sva osjetila

Da se lipanj bliži svom vrhuncu, ne govori nam samo miris lipa, nego i požeški pijac prepun višanja koje svojim tamno crvenim, ljepljivim sokom daju naslutiti svoje posljednje utočište u kakvom višnjevcu ili višnjevači. Ne zbog te analogije, jer je ovo gostovanje svakako dogovoreno već ranije, svoju smo sezonu gostovanja po Slavoniji, Baranji i Srijemu završili u Višnjici.

Da nas ne bi itko krivo shvatio, Muzej u loncu nije promidžbeni blog, ali nekako se spontano, promičući dobro, nametnuo kao pohvala mudrosti, strpljivosti, upornosti i uspjeha onih koje smo sreli na svom putu i kojima svi zajedno trebamo zapljeskati.

Serpentina za serpentinom, po teškoj hladovini mrkih šuma, popeli smo se Papukom iz požeškog kotla, nakratko se poklonili voćinskoj gotičkoj golubici, spustivši se jednako tako vijugavom, praznom i ugodno dobrom cestom do Slatine. Usred Panonske ravnice prema sjeveru, beskrajne šahovske ploče polja i livada, ispresjecane brojnim mirnim vodotocima smjestla se pustara Višnjica. Možda zbog Sunca u svakoj vlati i listu, možda radi ogromnog plavog Neba, ili sačuvane stare arhitektrure i topola obraslih bršljanom, činilo nam se kao da smo se vratili barem stotinu godina unatrag kada je ovdje, zahvaljujući vlastelinskim, veleposjedničkim obiteljima Schamburg – Lippe i Drašković na dobro organiziranom gospodarstvu cvao posao i život u prekrasno uređenom naselju za dvjestotinjak lokalnih obitelji koje su ga održavale.

Povijest je u našim krajevima često lomila zube. Od Drugog svjetskog rata do 2005. godine, polako, ali neumoljivo, u tihom umiranju Višnjice, naselje je nestalo, strojevi su zahrđali, konji su zapušteni, a zemlja podivljala. O, da trebalo je puno vizije i strpljenja, diplomacije i umješnosti, znanja i novaca da se jedno propalo dobro u našim uvjetima pretvori u Europsku destinaciju izvrsnosti.

Hotel sa simpatičnim depadansama u obnovljenoj autentičnoj gospodarskoj arhitekturi pustare, restoran s tradicijskim specijalitetima ali i onima od batata, parkovi i perivoji, ogroman, neprskani vrt 'dobrih susjeda' za vlastite goste, šezdesetak konja pomno njegovanih po stajama i beskrajnim koralima, petstotinjak jelena lopatara na hektarima i hektarima livada dalje nego li ti oko seže, a o poljima batata, koju je pustara Višnjica prva u Hrvatskoj počela komercijalno proizvoditi, da i ne govorimo. I sve to osmišljeno, organizirano, vođeno čvrstom ženskom rukom i pametnom ženskom glavom gospođe Ksenije Plantak, magistrice farmacije i njenog poslovnog partnera Branka Perkovića.

Svojom elokventnošću, energijom, pažnjom usmjerenom na bezbroj detalja, a prije svega svojom jednostavnošću, ostavila nas je bez riječi. Kakva gazdarica, takva i čeljad. Kaže gospođa Ksenija, nije bilo lako stvoriti ekipu dobrih i stručnih suradnika, radnika predanih poslu.

I sami smo smo se uvjerili u to, kada smo ovakvi znatiželjni, kakvi smo, prolunjali najvećim djelom imanja, susrećući brojne radnike zabavljene oko svojih svakodnevnih zadataka brige za životinje, okoliš, ali prije svega, goste. Kaže gospođa Ksenija i njena simpatična desna ruka, mlada Vanja, često im dolaze škole u prirodi, dječje ekskurzije, i doista, jednu smo zatekli i mi. Djeca omamljena od kupanja na obližnjem Orahovačkom jezeru, ali još više od mira i tišine koju prekida samo rzanje konja i zrikavci, činilo se da, gle čuda, uživaju u mirnoj igri i razgovoru. Dakle, ako želite djecu umiriti na prirodan način, znate gdje vam je doći!

Ponuđeno nam je nekoliko lokacija za našu izložbu Muzeja u loncu, čije je panoe iz Vinkovaca ljubazno dovezao organzator ovog našeg sedmog predstavljanja po Slavoniji, Baranji i Srijemu gospodin Mrkonjić iz Turističke zajednice vodiča Slavonije. Teško nam se bilo odlučiti, jer je u Višnjici gotovo sve izložbeni prostor. Ipak, nekako, dio perivoja u debeloj hladovini skladno raspoređenih topola u rundelama od divljeg bršljana i tradcionalnih muškatla, u koji se ulijeva otvoreni dio restorana, nekako se nametnuo kao logičan izbor. Debela stabala kao točke zaustavljanja, jednako kao i žičana, gotovo, nevidljiva ograda koja dijeli jedan od korala s kobilama i ždrebadi, iznjedrilo je savršenu muzeološku postavu u prirodi, ili kako je ovdje terapeutski zovu, Zelenom miru.

Skoncentrirani na petnaestak jela Požege i požeškog kraja koja je svježa trebalo na vrijeme pripremiti, opet smo ostali zatečeni sjajnom kuharskom organizacijom. Ipak, ovoga puta, uz dovoljno prostora za manipulaciju, ogromne količine namirnica (da podsjetimo, u Slavoniji se na gostima ne štedi niti u najvećoj krizi!), osvojila nas je ekipa kuharica, Brigita, Jelena i Ksenija, predvođenih šeficom gospođom Mirjanom i blaženi među ženama, kuhar Siniša. Ne samo da su, onako, neprimjetno uz veliku dozu pozitivne energije odradili ručak za onu đačku ekskurziju i niz putnika namjernika, nego su uz naša jela, kojima ih je svesrdno podučavala naša Marijana Pranić iz požeškog Grginog dola, stigli napraviti i niz svojih specijaliteta od batata, preko kruha, krempite i bazlamače, do pekmeza i klasično pečenog slatkog gomolja. Njihov posao je započeo u vruće jutro, a završio kasno u sparnu noć pranjem suđa poslije posljednje zajedničke oproštajne fotografije kada smo se već svi razilazili.

Niti ovaj puta nisu nam nedostajali naši vrijedni vinari. Stigla nam je simpatična gospođa Antunović iz baranjskog Erduta, Fera vino iz Feričanaca i Kufneri iz Slatine, od srca preporučavajući čitav spektar bola i okusa pomno odnjegovane, dragocjene tekućine koja tako dobro pristaje dobroj hrani.

Da nije bilo one opake vrućine, bilo bi nas i više, ali, svejedno smo uživali u prijateljskom ozračju, prirodi, vinima i nenadmašnim jelima koja ne samo da prelijepo izgledaju, mirišu i ukusna su, nego i raspredaju na svim jezicima priču o našoj prošlosti i običajima. I da, panoi izložbe nisu bili samo kulisa ovom događanju, pomno su razgledavani i fotografirani, sve tako s tanjurom u jednoj, a čašom u drugoj ruci.

Zovemo i Vas dragi prijatelji koji nam se niste mogli pridružiti te večeri da izložbu Muzeja u loncu pogledate ovoga ljeta, ugodno smještenu u staji pustare Višnjica. Štoviše, ohrabrujemo Vas da se osmjelite, pa sebi i svojima naručite koja od starih jela s ovog jedinstvenog izložbenog muzejskog menija.