U čast Božiću, Novom ljetu i svim požeškim domaćicama
I dok je Gradski muzej Požega, zahvaljujući vremenu koji svima bezglavo juri, sve bliže kraju godine i početku svoje velike 90. obljetnice, preostaje nam još zajedno s vama u veselju obaviti ove božićne blagdane.
Listamo po našoj virtualnoj slikopričnoj kuharici Muzeja u loncu i vidimo da smo Vam lanjski Božić zasladili ljupkom i toplom pričom o zaboravljenim požeškim blagdanskim slasticama klecnbrotu, trijeti i vajnsupi u obitelji Kraljević. Sva ova jela začinjena su toplinom božićnog ugođaja nekadašnje purgerske Požege i po svojim sastojcima ili kombinacijama imaju prizvuk dalekih krajeva svijeta koje je upijalo tadašnje bogato Austro-Ugarsko carstvo.
I dok je u selima Požeštine za blagdana, egzotika bilo već samo obilje hrane na stolu, u gradu se misterij Kristova rođenja širio egzotičnim mirisima i okusima mirodija iz jednako tako, požeškim domaćicama nepoznatih prašuma i plantaža Južne Amerike, Indije i Afrike, odakle Mu se valjda i sami mudraci dođoše pokloniti.
Ali neki su od th kolačića bili tako dobri i zavodljivi da se Požežani njihovog duha neobičnosti i posebnosti nisu htjeli odreći tijekom cijele godine. I tako u repertoaru starih rukopisnih kuharica već izbljedjelih slova pronalazimo indijanere, crnačke glavice, panama tortu, crnca u košulji i s višnjama ili kongo štange.
Kongo i nije bio nepoznat požeškim domaćicama, koje su brižljivo prepisivale poslije blagdana u svoje tekice najfinije i još neisprobane novitete rođaka, prijateljica ili susjeda. Znale su izvjesno, sigurni smo, da se Kongo nalazi negdje u dalekoj Africi, gdje snijeg nikada ne pada, jer je tamo neko vrijeme boravio njihov sugrađanin Lerman. Dragutin Lerman, u obitelji i među prijateljima (a to Vam je u ono vrijeme pola Požege), zvan Karlo....
Crnčio je on za belgijskog kralja Leoploda II od svoje 19 godine, organizirajući, otkrivajući, kartografirajući, bilježeći i živeći sve ljepote i užase crnog kontinenta u svoja četiri putovanja.
Požeški je muzej sa svojim kustosicama, pripravnicama, požeškim osnovnim i srednjim školama, te radoznalim građanima posljednja tri mjeseca živio Lermanologiju, projekt kojim je odao počast 150 godišnjici rođenja i 95 godišnjici smrti velikog, doista velikog Dragutina Lermana.
Iako smo mislili da sve znamo, ponovno smo, zahvaljujući Lermanologiji, u maniri samog Lermana, mnogo toga naučili. O njemu, o tadašnjoj Požegi, Africi, pa i o sebi samima. Zaronio nas je u dubine vlastitosti, ma kakva god ona bila. Čini nam se kao da nas je njegov duh, kojega nije uspjela slomiti niti afrička groznica, niti onodobna požeška politika koja mu je uništila brojne započete poslove i protjerala ponovo praznih džepova u bijeli svijet, niti bezizlaznost Prvog svjetskog rata koji mu je uništio snove o obnovljenim kreševskim rudnicima, ponovo uspio spojiti. Mislite možda da pretjerujemo omekšani božićnim duhom, a kako drugačije objasniti ničim izazvanu divnu gospođu Branku Šulc, rođakinju po Lermanovoj majci, koja se javila s potrebom da nam daruje bakinu rukopisnu kuharicu pisanu u Požegi 1914. godine! Ili sjajnu Marinu Ivić, kćerku pokojne nećakinje našeg Lermana koja je muzeju poklonila dvije stare obiteljske rukopisne kuharice iz 19. i početka 20 stoljeća! Možda čak i same Lermanove majke! Pa onda naš dragi Tomislav Pavošević i njegova sestra Anita Benak, koji su također u rodbinskoj vezi s Lermanom po majčinoj strani. Gospođa Anita nam je tijekom ove godine dobrotvorno prevela s rukopisne njemačke gotice fantastična 383 recepta kuharice iz obitelji požeškog trgovca staklom Eiserlea, o kojoj ćemo Vam još itekako pisati.
A pazite sad! Dijelove ove široke obitelji, koja je rasijana po cijelom svijetu i poslije toliko desetljeća izgubila međusobni kontakt, na neki neobičan rodbinsko-susjedski način povezuje vrsna pecmajstorica Mira Matić, koja je napravljene kolače ljubomorno crtala i zapisivala u svojoj kuharici prije Drugog velikog rata. Ona ista teta Mira koja je zapisala recept požeških pijanca, i sačuvala nam popis niza od čak 18 kolača koje je već kao starica pripremala za Božić 1970. godine! E, u toj istoj kuharici smo pronašli zapisan recept za Kongo štange!
Požega je poznata po svojim slastičarnicama, iako su Požežanke vrsne domaćice. Smještena u pješačkoj ulici gdje su uvijek dobro poslovale mnoge slastičarnice, smjestila se jedna pod znakovitim nazivom Dolce Vita, koja u ožujku slijedeće godine slavi svoj treći rođendan. Lijepa je to priča o obiteljskom ugostiteljskom naporu obitelji Drežnjak sa četvoricom sinova i vrijednim slastičarkama Marijom, Vesnom, Vanjom i šeficom Lidijom Perković koja nam je tiho, požrtvovno i precizno pomogla u rekonstrukciji našeg zaboravljenog kolača.
Otvoreni za dobre poslovne ideje i suradnju, prihvatili su naš prijedlog da između Božića i Nove godine na meni, uz svoj čuveni kolač kuće - belgijsku tortu, probno stave i Lermanove kongo štange prema originalnom starom receptu kojega ih je naučio Muzej u loncu.
I zato dragi Požežani, gosti i dobronamjernici, u potrazi za novim okusima, navratite ovih dana u Dolce Vitu i kušanjem Lermanovih kongo štangi, osigurajte opstanak zaboravljenih kolača s povijesnom pričom, u ovoj simpatičnoj slastičarnici kao primjer suvremene etno-gastro ponude ostalim požeškim ugostiteljima. Sigurni smo da u kombinaciji meke kreme u hrskavim beze korama i savršenom omjeru oraha i čokolade nećete odoljeti.
One Kongo šnite koje je za potrebe našeg bloga i dokumentacije starih jela oživjela naša nova prijateljica Lidija, planuli su još gotovo neohlađeni. Imali su ih čast prvi probati i uslast pojesti požeški novinari na predstavljanju kalendara Muzej u loncu za 2014 godinu.
I na na kraju, dragi naši prijatelji i poštovatelji zaboravljene tradicije, želimo Vam od srca sretan Božić, a sljedeće godine puno zdravlja i predivnih zaboravljenih starih jela u dobrom duštvu Muzeja u loncu! Živjeli nam!
Današnji recept: