Tko kaže da ljubav ne prolazi kroz želudac?

Kratko i slatko obilje hrane je vrhunac, duboko u običajima zapretana svrha svinjokolje koja se nekada davno znala u Slavoniji proteći s tri i do osam dana, dakako gledano iz perspektive seljaka koji je, sjetimo se, uz nekoliko dugačkih nemrsa, meso jeo tek dva puta tjedno.

Ako je u tradicionalnoj slavonskoj obitelji trančiranje svinje bio samo muški posao, punjenje crijeva sa smjesom za kobasice, krvavice i kulenove bio jedini zajednički muško-ženski posao, onda je pripremanje jela tih dana kolinja bio isključivo i samo ženski posao. Kuharice su na dan kolinja imale pune ruke posla, pripremajući od ranog jutra jela za tri glavna objeda: ranojutarnji fruštuk, podnevnu užinu i sa paljenjem prvih petrolejki, čuvenu svinjokoljsku večeru.

Novije je vrijeme nemilosrdno smanjilo trajanje kolinja na jedan ili čak pola dana, nepovratno zagubivši neke od ova tri objeda. Zahvaljujući Golobrđanima i Vetovčanima, koji su nas na rekonstrukciji tradicijskog kolinja požeškog kraja kod Ivana Ivića vratili cijelo stoljeće unazad, krenimo, dakle iz početka.

Od živadi, koja bi se pripremila dan ranije, kuhao se paprikaš, toplo, jušno jelo, vezano uz svaki početak većeg posla u požeškom kraju. Na masti i usitnjenom luku prodinstaju se komadi kokoši uz dodatak koje mrkve, soli, te crvene paprike. Pri kraju, kada se već dobrano meso odvojilo od kosti, dodaju se noklice od jaja i brašna. Poslije kuhane rakije, u hladnu zoru, zar ima boljeg početka posla!

Dok su kuharice u toploj kuhinji čekale prve komade trančirane svinje, najvještija je pripremala krofne – specijalitet od dizanog tijesta, pržen na masti, koji je svoju rijetku godišnju promociju imao upravo na kolinju. Čim je u kuhinju stigao drob, počele su pripreme za podnevnu užinu:  crnu čorbu i prženje s temfanim krumpirom, oba jela od iznutrica, jer od svinje se nije ništa bacalo.

Za razliku od grada, gdje se ustalio naziv juha ili supa, selo je dugo zadržalo naziv čorba. Crna čorba je dobila ime po osnovnom sastojku – svinjskoj krvi koju je jedna od žena hvatala pri samom klanju životinje i čuvala do upotrebe na toplom. Dodavanje gušćje krvi, razmućene s kukuruznim brašnom, nalazimo i u istoimenoj čorbi koja se pravila od gušćjih iznutrica uz dodatak krumpira i noklica te začinjena vinskim sirćetom, u Požeštini u vrijeme vršidbe.

No pravi, kolinjski mirisi potekli su iz lonca u kojemu se pripremalo prženje,  jelo koje je uz pečenu svježu kobasicu na večeri, zaštitni znak svinjokoljskog ručka. I dok još crijeva nisu do kraja ni išlajmana, a meso za kobasice još nije ni skinuto s plećki, crna džigerica već se pripremala za ručak. Usitnjene crne džigerice, komadići svježeg mesa i slanine prže se s mnogo krupno nasjeckanog crvenog luka.

Suvrstica sličnog jela istog naziva – prženje, bilo je i jelo od svinjskih iznutrica koje su ostale od praseta pečenog na ražnju. Kako su nekada gosti na slavlja stizali zaprežnim kolima i konjima, uvijek su noćivali kod domaćina, pa bi na put kretali tek poslije prženja koji se služio za fruštuk. Prokuhana krv i svinjska crijeva, te bijele i crne džigerice poprže se na masti s obilje crvenog i bijelog luka, te se pri kraju začinjaju sirćetom ili kajmakom. Naši kazivači se rado sjećaju slične varijante s kokošjim iznutricama (crijeva i krv prvo se prokuhaju pa se  poslije dinstaju na crvenom i bijelom luku sa želudcima i srcetima), koju si i sada znaju priuštiti kao posebnu i sve rjeđu deliciju.

Ako je džigerica mogla nahraniti sve sudionike na kolinjskom ručku, prženi svinjski mozak bio je specijalitet koji se pravio samo za muški dio ekipe - mesare. Žene ga nisu smjele jesti....“da im se ne znoje ruke“ (?). Činjenica da mozga količinski nije bilo dovoljno za sve, potkrepljuje tvrdnju da su u patrijarhalnoj Slavoniji bolji komadi hrane uvijek pripadali muškarcima.

I tako, ručak još nije ni prošao, a već su pristavljena jela za večeru - čorba i salma (sarma) od svježeg svinjskog mesa. Obadva ova jela bila su na visokoj ljestivci specijaliteta samo zato jer su pripravljana od rijetkog svježeg mesa! Čuvena čorba od svježih svinjskih rebara, nekada se jela samo na kolinju, a o velikim svecima uz pečeno prase na ražnju, osim crne, jela se samo kokošja čorba! Isto tako jedina sarma tijekom godine od svježeg mesa pravila se također  samo o kolinju, jer podsjetimo se, u prošlim vremenima bez hladnjaka, kroz cijelu godinu upotrebljavalo se samo suho, dimljeno meso uz nešto malo živadi.

Predvečer su kuharice ulovile i prve kobasice, tek obarene krvavice, te ako je klano više svinja i košelj (krmenadl), koje su u protvanu (tepsiji) pekli za večeru. Uz pečeno meso, u posebnoj su posudi pekli krumpire narezane na ploškice, prekrivene opnom koju su drobarice skinule kod raspravljanja droba, pa je jelo zbog svoje slikovitosti imalo i jednako slikovit naziv – krumpiri u maramici, ridi, bajoderu ili šlajeru. Drobna opna je protkana s bijelim (masnim) šarama koje podsjećaju na ures mladenke.

Doista, mnogo je podsjetnika da je svinjokoljska večera vrhunac dana i kruna svinjokoljskog posla. Kulmin acija jela i raspoloženja! Trenutak kad su kuharice mesarima uzvratile najbolje što su znale! Vrijeme opuštanja, šala, dobronamjernih podmetanja, prepričavanja dnevnih dogodovština, zbrajanje dobivenog mesa, slanine i kobasičarskih proizvoda. I konačno, čas kušanja učinjenog – jesu li  kobasice i krvavice dobro začinjene, pašu li uz domaćinovo vino, jesmo li napravili zajedno dobro taj posao!

Kao na pravoj, najsvečnijoj gozbi, kroz svinjokoljsku večeru izmjenjivala su se jela jedno za drugim. Čorba sa domaćim rezancima, kuhana svinjska rebra sa hrenom, sarma, pečene kobasice, krvavice i krmenadli, krumpir u šlajeru (ridi, bajoderu, maramici) uz zakiseljeno povrće i krofne. Dakako sve obilato zaliveno domaćinovom rakijom i vinom.

Da na kolinju nitko, ne samo od sudionika, nego i lokalnih šaljivdžija nije smio ostati gladan, govori i jedan od svinjokoljskih običaja – ražanj. Naime oni koji nisu bili pozvani na večeru (koja je znala imati  uzvanika gotovo kao i prosječna svadba), u jeku večere kroz prozor je anonimno stigla šljivova grana s nabodenom jabukom i pismom šaljivog sadržaja na račun sudionika kolinja, opisujući na granici lascivnog sve događaje proteklog dana počinjući: „Dobra večer kusati mesari, mi smo čuli da ste danas klali, al' nas niste na večeru zvali...“. I kao da su se svi opisani grijesi i greške mogli otkupiti nabadanjem i vješanjem hrane i pića na  granu,  ta ista grana nestala bi u mraku i duhovi su bili nahranjeni, zadovoljeni. 

Svinjokoljska šaljiva drama u više činova s pjevanjem, krvavim zapletom uz sijevanje oštrica, dramaturski vješto isprepletenim muško ženskim odnosima, dosegla je svoju katarzu čitanjem punih želudaca pisma s ražnja. Glumci i publika su mogli na spavanje, jer drama će se reprizirati prepričavanjem, bit će na repertoaru svakog selskog čijala, sijela ili prela, jer konačno, šale iz ražnja trajalu duže nego li kobasice na čađavom tavanu.

Napomena: Pri rekonstrukciji jela upotrebljavali smo samo one sastojke koje su nam naše kazivačice govorile sjećajući se svog djetinjstva i to u omjerima koji odgovaraju objedima 20-tak osoba. Dakako da se oni danas mogu poboljšati i prilagoditti potrebama, ali to ostavljamo nutricionistima i profesionalnim kuharima.

Sastojci i priprema današnjih recepata:

- živadski paprikaš   
- crna čorba 
- prženje s temfanim (drucanim) krumpirom 
- kolinjska čorba od svježih svinjskih rebara 
- krumpiri u šlajeru 
- prženi mozak