slatki okusi požeških božićevanja
Svestranoj obitelji Kraljević, čija jela i običaje još uvijek uspješno prenosi na svoju djecu i unuke, liječnica u mirovini, gospođa Vera Diklić, čini se, još ćemo se često vraćati. Poslije uskršnje punč torte, nismo ih niti ovoga Božića mogli zaobići.
Ovih Vas pak blagdana častimo s tri stara i zaboravljena recepta iz lonca plemenitih Kraljevića: klecenbrotom, vajnsupom i trijeti. Sva tri su nam se dosanjkala sa sjeverozapada, iz Tirola povijesnom svakodnevicom i najčudnovatijim vezama, za koje samo dobra hrana zna, zadržavši se do Drugog svjetskog rata u malo boljim građanskim požeškim kućama.
Sad zažmirite i pokušajte zamisliti jedan mali gradić sa svojim brdima zameten u snijeg, ugaženim putovima tek da susjedi mogu jedan drugome. Jeka crkvenih zvona Pozdravljenja odzvanja nebesima koja su se u ovoj skoroj badnjačkoj noći svojim bređim oblacima spustila još bliže k zemlji..... Sretna sjećanja koja od ganuća tjeraju suze na oči....... U kući su utihnule božićne pripreme, a djeca potjerana u svoju sobu, šćućurena uz zamagljeni prozor gledaju pahulje kako se roje oko rijetkih svjetiljki, pretvarajući trg ispred, u kućicu za lutke. Tajnoviti pr
igušeni zvukovi u susjednoj sobi miješaju se s pjesmom Betlehemara koji ophode obrtničke domove s puno djece i cilikom zvončića rijetkih saonica, koje jureći trgom žele što prije svojoj kući. Tisuću misli i pitanja u ovom sumraku iskri u malim dječjim glavicama......jesam li bila dovoljno dobra, hoću li dobiti poklone koje želim....hoće li Kriskindl uopće pronaći put do naše kuće po ovom snijegu? O, da, savršena pedagoška metoda naših prabaka....dati djeci malko vremena tišine s njihovim mislima.
Vrata se otvaraju, ulazi majka s kadilom na kojem se u žeravici zamamnim mirisom topi tamjan, otac sa svetom vodom i božićnom pjesmom u grlu. 'Svim na zemlji' uskoro se ori po cijeloj kući, jer procesija odraslih i djece kliče kroz sve osvijetljene sobe. Posljednja vrata otkrivaju veliku jelku, okićenu zlatom i srebrom, okrunjenu samom zvijezdom s nebesa. I eno ga, Mali Isus u jaslicama i poklonima u podnožju jelke! Kidaju se papiri, smijeh i radost, uzbuđenje. Odraslima je sreća vidjeti svoju djecu u toj galami i urnebesu, pa se kucaju s još vrućom medenom rakijom.
Stol u špajzcimeru je okićen jelima poput božićne jelke. Bijeli luk s medom gutaju djeca bez mrštenja jer znaju da se iza toga zalogaja krije neka velika tajna u kojoj smiju sudjelovati samo na Badnjak. Vajnsupa je tu da popravi okus. Kojeg li veselja jesti barem jedan puta u godini slatko prije večere! Tjeraju odrasli djecu da postružu šećernu vinsku pjenu iz svojih šalica, jer, eno riba, u Požegi tako rijetka delicija, već miriši na stolu.
Djeca ušuškana u čistu posteljinu, ne ispuštajući nove igračke, pozaspala su u sigurnosti osvijetljene kuće, obitelji na okupu, nazdravljanjem odraslih u drugoj sobi i pjesmom seljaka iz okolnih sela koji se prteći snijeg sakupljaju ispred franjevačke crkve na ponoćku.
Sutradan, još omamljena od čarolije prethodne večeri, ponovljena u novu odjeću, jure djeca u terezinsku crkvu razgledati jaslice kao da su ih prvi puta vidjeli! Pa onda, čarolija domaćih na okupu oko stola za svečani božićni ručak. Tko bi popamtio što ovdje svega ima! Miris klinčića i kuhanog vina u natopljenim preprženim bijelim kriškama kruha - trijeti, omiljenom prilogu strica Toše, koji svojom slatkoćom
tako lijepo paše uz masnu pečenu prasetinu. A poslije niza, od Bog zna koliko jela, redaju se deseci suhih kolačića svih vrsta i oblika, među kojima je svakako najslađi klecenbrot, ili gnjecavi kruh kako ga je nazivao tata Mirko Kraljević, apotekar. Od jednog komadića puna su ti usta svih okusa svijeta, od Južne Amerike, preko Arabije, do daleke zemlje Azijske.
Da, to mora da je Božić kakvog je poželjela Andersenova Djevojčica sa žigicama! To je Božić kojega pamti gospođa Vera Diklić iz svoga djetinjstva pokušavajući ga baš u svemu danas prenijeti svojim unucima.
I dok nam je trijet napravio gospodin Ajanović, vjerni istraživač povijesti, sadašnjosti i budućnosti požeškog vinogradarstva i vinarstva, te duhovni nasljednik Stjepana Koydla, prema sačuvanom receptu kojega se za Srećka Ljubljanovića prisjetio Mirko Kraljević, vajnsupu nam je s lakoćom zamutila, šefica kuhinje s dušom, Marijana Pranić u Grginom dolu. Gospođa Vera nam je unatoč gužvi predbožićnih priprema, napravila komplicirani, a opet tako jednostavan klecenbrot. Sva sreća da smo susjedi preko puta i, da nas u gostoljubivih Diklića uvijek zatekne kakav novootkriveni predmet ili priča o onoj Požegi nekada, pa su ova dva dana bila pravo zadovoljstvo osjetiti dašak nekadašnjih uvriježenih priprema kada milostiva s dvorkinjom redi sve za blagdane koji samo što nisu.
Klecenbrot je božićna slastica, koja imenom i značenjem, pa tako i receptom pripada tipu früchten brodtova ili kruhova sa suhim voćem. Izvorno se pravio, kako mu i ime kaže, od suhih krušaka. Nije ni spominjati da klecenbrot danas u Austriji prave u bezbroj verzija i inačica, produžujući tako duh Božića i domaćeg štiha kroz cijelu godinu.
Iako su kod nas zapravo seljaci sušili kruške, jabuke i šljive u krušnim pećima kako bi po zimi imali prirodni i jeftini zaslađivač, energetski vrijednu i, poslije zimske teške hrane, za probavu nadasve zdravu poslasticu, klecenbrot je, čini se, zaobišao požeško selo i zadržao se samo u bogatijim gradskim kućama. Pokušavamo dokučiti zašto je tome tako. Nama su sa zapada došli dorađeni i uniformirani normativi klecenbrota koji se putem do nas obogatio s datuljama, smokvama, pistacijama, arancinima, kitnkezima, bademima, pinjolima za koje seljaci, nisu nikada ni čuli. Osim toga, čemu za jedan suhi kolačić potrošiti pola zalihe sušenog voća koje se sasvim lijepo preko zime da potrošiti i kuhanjem za čaj.
I dok se u klecenbrotu suho i orašasto voće cijelu noć opija rumom, zamotano sutradan u tijesto s vinom, trijet i vajnsupa dobrano su zaliveni crvenim i bijelim vinom. Baš onako, kako i priliči blagdanima, ali i jednoj obitelji koja je od davnina držala do svojih vinograda i vina. Od Verinog djeda Dušana, osnivača Ratarnice, vlasnika velikih vinograda i lozinjaka na Đurđevcu (danas Dubrovačka ulica), preko Ladislava, čuvenog strica Lace, koji je obnovio pradjedovske vinograde u Dragi i imao u kući pod Gradom najveći podrum u Požegi, do brata im prepošta Teodora, Toše i samog ljubitelja dobrih vina, ljubomornog čuvara recepta za trijet.
Iako smo inačicu klecenbrota pod nazivom früchten brodt pronašli među starim receptima sprešanima u kuharici zagrebačke bolnice Crvenog križa iz Prvog svjetskog rata, gospođa Vera je svoj recept preuzela od požeške gospođe Milković, za koju se pričalo da je bila vrsna kuharica, i koju su radi njenog savršenog držanja i vitalnosti u dubokoj starosti, djeca zvala – grofica. Premećući po starim receptima obitelji Kraljević razmišljamo o gastronomskom i povijesnom bogatstvu koje kriju. No, u duhu Božića, obitelj Kraljević je još jednom potvrdila zašto je velika, i još uvijek, ako ne više prezimenom, ono duhom ukorijenjena u ovaj grad. Gospođa Vera nam je po svom suprugu Georgiju, nekoliko dana poslije fotografiranja cijelog procesa pripreme klecenbrota, od sjeckanja pa sve do pečenja, poslala cijelu jednu štrucu ovog dragocjenog slatkiša, ali i one, više od stoljeća ljubomorno čuvane recepte obitelji Kraljević kao osobiti dar našemu muzeju.
Po navadi starih običaja, koji su se na žalost uglavnom izgubili, vino se nekada pilo iz malih čaša, kako bi se valjda uz svaku novu čašu moglo iznova nazdravljati. Jer naši su stari znali, dobrih želja nikad dosta. Stoga nam dozvolite da sreću i zadovoljstvo ovoga Božića i kraja još jedne godine, Muzej u loncu s Vama podijeli još bezbroj puta!
A vi se kojom zdravicom sjetite nas, kada s Vašim najmilijima budete kušali koje od ovih starih jela! Živjeli nam!
Sastojci i priprema današnjih recepata: