Punč torta iz obitelji plemenitih Kraljevića
Kada kustosice Gradskog muzeja Požege vode svoje posjetitelje po muzejskom postavu onda su nezaobilazna tema, koja se tiče mnogih područja gradskoga života u prošlosti, požeške plemenitaške obitelji, a posebno obitelj Kraljević.
Kraljevići, kojima je kralj Leopold I potvrdio plemstvo, došli su u Slavoniju krajem 17. stoljeća, savivši svoje gnijezdo u selu Dragi podno Papuka. Odonda su nezamjenjivi dio političke, kulturne, umjetničke, društvene, vjerske i privredne povijesti Požege i Požeštine, pa i Hrvatske. Tomo, veliki sudac i predsjednik Sudbenog stola, Miroslav, pisac hrvatskog romana „Požeški đak“, osnivač prve požeške tiskare i lista „Slavonac“, veliki župan požeške i virovitičke županije, Tomo, veliki župan Ličko-krbavske županije i autor neobjavljenog Zbornika lirskih pjesama i napitnica Požege i okolice, Dušan, osnivač i ravnatelj požeške Ratarnice, Ladislav, osnivač prvog rasadnika vinove loze poslije filoksere, Teodor, najdugovječniji požeški župnik i prepošt, Miroslav, veliki hrvatski slikar, Dragan, ministar Vlade Kraljevine Jugoslavije.....
Liječnik u mirovini, Georgije Diklić, suprug Vere Diklić rođene Kraljević, već godinama strpljivo istražuje povijesne dosege ove velike plemenitaške obitelji, čija se loza danas u Požegi nastavlja kroz njihovih četvoro djece i devetero unučadi.
Dom Diklićevih na glavnom požeškom trgu doima se poput muzeja smještenog u baroknoj ugaonoj jednokatnici iznad stare apoteke pod boltama, u kojoj je Verin otac apotekar Mirko Kraljević upoznao svoju buduću suprugu, mladu apotekaricu Nadu Janković. Kao friško udana Kraljevićka odmah je 1932. godine dala napraviti prostranu, tada suvremenu kuhinju po mjeri, dok je knjigu recepata počela pažljivo slagati sakupljajući recepte starih gopođa iz nove obitelji, posebice svoje svekrve Emerike Mirke Kraljević. I tako će, čini se, naša priča o uskrsnim požeškim tortama, ispraviti grešku i predstaviti konačno onaj ženski dio obitelji Kraljević.
Zahvaljujući susretljivosti gospođe Vere, jedne od prvih požeških liječnica opće prakse druge polovice 20. stoljeća, dobili smo na uvid, apotekarskim čvrstim rukopisom ispisanu, tvrdo ukoričenu, i dakako vidljivo korištenu kuharicu s receptima njene majke Nade, koja je kao obiteljsko naslijeđe završila kod najstarije kćeri Sande Kordovan. Odgojena, ne samo da cijeni naslijeđe svojih predaka, nego i da ga živi, Sanda se ponudila da za naš Muzej u loncu napravi iz bakine kuharice jednu staru obiteljsku tortu, koja već generacijama krasi uskrsni stol Kraljevićevih. Ona ju je naučila praviti od dugovječne kućne pomoćnice Danice, koja je u obitelj došla još za vihora Drugog svjetskog rata kada su istjerani iz Požege njeni bivši poslodavci. S gotovo šezdesetogodišnjim stažom kod obitelji Kraljević–Diklić postala je članom obitelji, što govori o tome da se nekada u obiteljima nisu naslijeđivali samo recepti, nego i kućne pomoćnice.
I dok je Sanda pripremala tortu u još uvijek prelijepoj kuhinji njene bake Nade, u ladicama i policama multifunkcionalnog kredenca s početka 30-ih godina prošloga stoljeća pronašli smo pravo blago! Ne samo originalno posuđe i kuhinjska pomagala, nego i recepte, te popise planiranih kolača za Uskrse od 1916. do 1940. godine, pažljivo složene u Kuharici bolnice Crvenog Križa u Zagrebu, tiskanoj u jeku Prvog svjetskog rata. Dok su popisi pisani olovkom, a nazivi kolača križani kada bi bili napravljeni, recepti su ispisani u krasopisu perom. Oduševila nas je činjenica da ti rariteti potječu iz ostavštine Sandine prabake Mirke Kraljević, stare Požežanke, kćeri bogatog trgovca Mihalića, žene onog istog Dušana Kraljevića, osnivača i prvog ravnatelja požeške Ratarnice, strica slikara Miroslava Kraljevća! I to još iz doba njenog najranijeg mladalaštva, kada su joj dobrodušne susjede i rođake slale recepte u želji da se što bolje pripremi za domaćinstvo budećeg muža, dakle 80-tih godina 19. stoljeća! Iznenađenjima nije bilo kraja kada smo, nakon bezuspješne potrage po gradu i okolici, među njenim receptima pronašli čak pet varijanti – požeških pijanaca, od čega jedan pisan njemačkim jezikom!
Ne moramo vam spominjati da je nama muzealcima bilo nenadmašno iskustvo, dostojno ovogodišnje misije Međunarodnog dana muzeja, doživjeti pravljenje torte prema varijantama pronađenog recepta, koji se u stotinjak i više godina kroz četiri generacije u kuhinjama Kraljevićki dorađivao, usavršavao, dok se nije skrasio u obliku u kojem nam ga je predstavila Sanda.
Štoviše, u pripremi torte koju je trebalo prigodno uskrsno ukrasiti, kako se to danas moderno kaže, posljednji 'touch' torti dale su Sandina kćer i nećakinje, dakle
peta generacija žena ove stare obitelji, koje smo uspjeli pratiti u njihovom domu kroz priče i predmete oko nas. Upoznavajući ovu skladnu obitelj, nije za sumnjati da će jedna od njih bez obzira na promijenjeno prezime, u dogledno vrijeme, poštujući tradiciju svojih predšasnica Kraljevićki, neku od njihovih torti praviti svojoj obitelji za buduće Uskrse.
Punč torta, jedna je od onih starih slastica koje su svojom jednostavnošću, poput 'zaherice', s lakoćom osvojile Austro-Ugarsku. Od laganog, prerezanog biskvita premazanog pekmezom od marelica, filovanog kockicama raznobojnog biskvita namočenog u rumu, šećernoj vodi pomiješanoj sa sokom i naribanom koricom limuna i naranče, ovaj je kolač beskrajno ukusan, te se, bez pretjerivanja, topi u ustima.
U kulinarskoj tradiciji Kraljevićki, koliko možemo pratiti kroz stare pronađene recepte, kore su se početkom 20. stoljeća kružno izrezivale, a ostaci biskvita rezali u kockice. Pola kockica namakalo se u jakom ruskom čaju s narančom, a pola u kuhanoj čokoladi. Konačno, drugi dan se pravila glazura od narančinog soka, ruma i šećera, koja se sušila na zraku. Obilje agruma, posebno naranče, u ovoj uskrsnoj torti, pomalo nam razjašnjava onu naranču koja se nosila u selima gradske okolice na blagoslov jela.
I zaista, onako bijela i jednostavno ukrašena žutim jaglacima kao vjesnicima novog života, punjena plemenitijom varijantom sebe, ova je torta pravi kolač za uskrsni obiteljski objed.
Današnji recept: