ili kako je seoski uskrsni perec postao požeški pijanac
Naša priča o požeškim pijancima, kolačima gradskih vinskih veselica, dovela nas je u pravo vrijeme do seoskih uskrsnih pereca.
Spominjali smo već sumnju da je u davnoj prošlosti ovaj tvrdi kolač 'uprosto' od jaja, brašna i soli, uz onaj kvasni punjen orasima, makom ili suhim grožđem, bio jedinim svjedokom životnih i godišnjih slavlja na selu. Kako se nekada u seoskoj siromašnoj svakodnevnoj prehrani koristilo uglavnom raženo ili kukuruzno brašno, perec je bio simbol obilja, iako bez šećera, 'ukuvan' samo od bijelog prosijanog pšeničnog brašna i jaja. Posebnom oblikom pratio je pojedine prigode, a da njegove simbolike i prenesenih značenja seljaci nisu bili niti svjesni. Možda su zato upravo obredni kruhovi i peciva raj za etnologe, koji pronalazeći odgovor na pitanja njihova podrijetla, pokušavaju otkriti najskrivenije zakutke prošlosti postojanja nekog naroda.
Na prvi pogled, onakav žut, od domaćih jaja, raširenih, podignutih latica s rupom okruglom poput tučka, perec podsjeća na cvijet, maslačak ili ivančicu. Seljanke će u njegovom krugu pronaći simboliku Kristove trnove krune, a etnolozi komparacijama sa sličnim predkršćanskim pojavama kod Južnih Slavena, ali i u Europi, sunce ili simbol plodnosti.
Slični 'suvi kolači,' pečeni u tepsiji od boljeg brašna i jaja, pojavljuju se u brojnim običajima. Ivo Čakalić ih spominje na nekoliko mjesta u opisima svatovskih običaja svoga djetinjstva u Doljanovcima pod Papukom početkom 20. stoljeća. Perece, upravo ovog našeg oblika, nosila je ženikova majka u prošnju sa čuturom vina i rakije. Jednako tako, nosila je buduća svekrva snahi svake nedjelje kroz tri godine, koliko su trajale zaruke, 'veliki šuplji divojački kolač' i na njemu komad mesa. Isti takav, 'divojački kolač, polak šupalj, nakićen pantljikama sa četiri strane, razrezan učetvero', prelomio se nad glavom prve buduće udavače, i podjelio djevojkama koje su plele 'vince' za svatove. Suvi kolač se obavezno nalazio u 'prinosu' kuma ili starog svata trećeg dana svadbe.
Grana je naziv plosnatog, polureljefnog suhog kolača, kružnog oblika sa rupom u sredini, koji se nosio u babinje, i sličan je onome koji je Čakalićev čauš nosio u svatovima na vrpci oko vrata.
Svim ovim kolačima, za koje malo tko zna čak i od naših kazivača, zajednički je okrugao oblik i rupa u sredini, ista vrsta tijesta od bijelog brašna i jaja, te nekadašnja simbolička prisutnost u svim važnim životnim običajima. No, brži tempo života, dolazak bijelog kruha i šećera u svaku kuću poslije Drugog svjetskog rata, nemilosrdno su iz požeškog kraja izbrisali obredne kolače. Obzirom da smo ipak naišli na natruhe nekoliko različitih načina izrade ove vrsta kolača, opravdana je potreba da im pokušamo rekonstruirati oblik, ako ne i točnu namjenu.
Zašto ne početi s onim o kojemu za sada najviše znamo, s perecom, koji je jedva preživio i to zahvaljujući baš uskrsnim običajima? Naziv perec, peretac ili peretak, kako ga zovu u selima Požeštine, mađarska je izvedenica njemačkog
porijekla (bretzel), koja je poslije istjerivanja Turaka, u austro-ugarskim vremenima vjerojatno zamjenila neki stariji slavenski naziv, poput kovrtnja kakvog pronalazimo u drugim krajevima za slična obredna peciva (Dalmacija, Bunjevci). Iako je kao kolač koji se darovao, vidjeli smo, imao primjenu u različitim običajima, naši kazivači najviše se sjećaju da se pekao na Veliku subotu, uz pripremu svih ostalih jela (šunka, kruh, kuhana jaja, hren, kuglof), koja su se nosila na uskrsno posvećenje. Pereca se pravilo onoliko komada koliko je bilo duša u družini, odnosno za sve one koje se željelo darivati za Uskrs. Tvrd, ugodnog neutralnog okusa s dovoljno soli da bude tečan, mogao se pojesti ili ostaviti za uspomenu i ukras, poput licitarskog kolača s kakvog proštenja ili kirvaja. Naravno da su im se najviše veselila djeca, koja su ih odmah i pojela. Odrasli bi ih objesili o gredu u svoje kijere, te ih grickali za vrijeme orezivanja loze u vinogradima (Bankovci), ili sjetve kukuruza u polju (stara Lipa), ili na Suvi petak poslije Spasova (Grabarje).
Uskrsni peretak naučila nas je praviti devedesetdvogodišnja baka Kata Budimlić iz Stare Lipe nedaleko Požege, uz pomoć snahe Nade. Vitalnost i dobro pamćenje baka Kata može zahvaliti, kaže, napornom životu i jednostavnoj domaćoj 
hrani. Sjeća se baka djetinjstva, i kako je kao čobanica u Vilić Selu za Uskrs na dar dobivala malo šunke, jaja i nešto bombona. Sjeća se ona i velikih košara od raževe slame u kojoj su snaše nosile na posvećenje cijelu kuhanu šunku, veliki kruh, po četrdeset kuhanih i oguljenih jaja, tablu slanine, sve kolače (kuglof, paprenjake, masnu piškotu, medenjak, pracne) naranču i perec. Hrana je bila zamotana u stoljnjak, a na vrhu košare na glavi, kočio se preduplani, najljepši crveni, ulagani, kićeni, peškir s vunenim resama koje su visile niz leđa.
Na Veliku subotu, prije posvećenja jela, gledalo se završiti sav posao, očistiti kuću, pripremiti rubinu, smiriti marvu. Na Uskrs prije izlaska sunca, ženskadiji se valjalo umiti u vodi u kojoj su se kuhala jaja. Prije odlaska na misu 'fruštukalo' bi se posvećeno jelo, dakle, šunka, jaja, hren i kolači, darivali se pereci, dok bi reduše već spremale jela za objed – živadsku čorbu, kuhano meso, sarmu, i pečenu šofanu patku ili gusku.
Ruku na srce, začudila nas je ona naranča koja se nosila na posvećenje, ali još više prisutnost božićnih jela na uskrsnom objedu – sarma, paprenjaci, medenjaci i pracne! Ali čuda nikad dosta! Priča baka Kata, koja se 1936. godine udala iz Vilić Sela u Staru Lipu, kako ju je za Uskrs stara mama (muževa baka) naučila od istog tijesta praviti i male perece. I to oblika za kakvog smo prvi puta čuli! Sjećate se recepta za požeške pijance iz šarmantne kuharice, mlade domaćice Mire Matić? Prema opisu, već smo pomislili da se radi o našim pijancima ,koji su se, eto, nekako ponovo vratili na selo, kad smo u pripremi uočili bitne razlike.
Prije svega, ovi mali pereci bake Kate prave se od istog tijesta kao i veliki pereci, dakle, bez one male žličice masti i jedne žlice šećera, koji su pridodani gradskoj varijanti pijanaca. Iako je na sličan način valjčić od tijesta spojen u krug, te su svi kolači jednake veličine, ovi bake Kate, poslije prvih nekoliko minuta pečenja bivaju onako vrući na vratima pećnice zarezani nožićem na pola. Do kraja pečenja gornji dio se rascvate (podigne), baš poput velikog nareckanog pereca. Iako imaju u sredini rupu, na vrh im se onako vrućima stavlja tvrdo izlupani snijeg od jednog bjelanjka koji se spljošti 
utiskivanjem u šećer i vraća natrag u pećnicu na sušenje. Sličan podatak smo dobili i od Ane Lovreković iz Novog Sela, još jednog sela uz sam grad.
Razmišljamo o začudnim putevima prilagođavanja pripreme, te uporabe pojedinih jela. Pojednostavljeno gledajući, perec je došao u grad, gdje je malkice zamašćen i trunčicu zašećeren dobio bijeli slatki, nahereni šešir i novo ime – pijanac! U jednom času (bit će s dolaskom štednjaka i na selo), vratio se naš pijanac u sela najbliža gradu, gdje su mu zadržali slatki šešir, podigli perjanicu da sliči na svog starijeg brata, i vratili njegovo ime – perec.
No, bilo kako bilo, evo sjajne ideje kako ćete za Uskrs vrlo jednostavno napraviti originalne etno poklone, zamirišati vašu kuhinju i srca vaših najbližih duhom prošlih vremena, kada je jedan komad suhog, tvrdog kolača bez okusa značio više od današnjeg skupog poklona.
Sastojci i priprema današnjih recepata: