Po esekerskom šmeku
I grenadir marš i damen kapric, jela iz našeg prvog osječkog nastavka, mogla bi biti zaštitinim znakom starog Osijeka ili Essega, tako nam sugerira Mislav Pavošević, zaljubljenk u svoj posao turističkog djelatnika, vodiča, kreatora, inovatora, organizatora i osnivača Udruge „Putujmo Slavonijom“. Odavno Mislav i njegova kolegica Branka Ostojić, vrijedna osječka turistička djelatnica, pokušavaju spojiti omiljena osječka jela s pikantnim turističkim vodstvima. Tako knedle sa šljivama vežu uz oslobođenje od Turaka, ali i čuvenih 11 sati petkom, takozvani knedl sat, kada su esekerske domaćice kretale praviti posni ručak kako bi bio gotov do objeda u podne, granadir marš uz čuvenu osječku baroknu Tvrđu, vojnu utvrdu oblika nepravilne zvijezde, a damen kaprice uz onaj purgerski, hoch Osijek bečke i mađarske secesije široke Europske avenije.
Osijek, ili ako vam je draže Esseg nastao je na oseki Drave. Grad je to povijesne slojevitosti i multikulturalnosti 22 nacionalne manjine, a opet začuđujuće jednostavnosti, pa zar je čudo što se zgrada nekadašnje General vojarne, današnjeg Rektorata 17 sveučilišta i zavjetnim baroknim kipom Presvetog Trojstva nalazi na novčanici od 200 kuna? Grad je to Hadrijanove Murse, Gornjeg i Donjeg dijela, grad Franje Kuhača, čuvenog sakupljača glazbene narodne baštine, kon katedrale svetog Petra i Pavla s kopijom u Kölnu, slavne šibicare, šećerane, dva muzeja, dva kazališta, visećeg mosta, mnoštva zanimljivih trgova, crkava i kapela, dragih i otvorenih ljudi.
Grad je to i jedinstvenog narječja, esekeriša, nastalog poslije oslobođenja od Turaka, posebne mješavine nijemštine doseljenih podunavskih Švaba, tadašnje austrijske administracije i domaćih Hrvata, Srba i Mađara. Sudaranje više njemačkih narječja stiješnjenih s negermanskim jezicima unutar zidina Essega, posebno je išlo od usta trgovcima, obrtnicima, piljaricama i domaćicama, rekli bismo onom živopisnom, nižem društvenom sloju, dobro pretpostavljate, uglavnom u razgovornom obliku. Ako se štogod trebalo kome pisano poručiti, pisalo se hrvatskim latiničnim pismom i pravopisom, pa možemo samo zamisliti taj izričajni kolorit i živost u komuniciranju i sporazumijevanju nekadašnjih Osječana! Kažemo, nekadašnjih, jer se esekerština naprasno počela gubiti, posebice poslije Drugog svjetskog rata o čemu nam u različim estetikama predu noviji osječki romani, Unterstadt Ivane Šojat Kuči i Donjodravska obala Drage Hedla, te Esekerski rječnik Velimira Petrovića s čak 6.000 rječničkih natuknica.
Konačno, kad smo tražili tko bi nam u Osijeku s guštom pripremao ova dva jela, da na najbolji način ilustriramo djelić slavne esekerske prošlosti, uvjerili su nas da nećemo pogriješiti, jer u svakoj obitelji netko ima neku polovicu, četvrtinu ili barem osminu obiteljskih i naraštajnih veza u čijim se domovima svako malo zalomi nešto esekeriša, ako ni u čemu drugom, ono barem u nazivima jela i pomagalima za njihovu pripremu.
Tako nas je, zahvaljujući dragom Mislavu Pavoševiću, našem osječkom vodiču, put doveo do, nama posebne, dvije gospođe koje su odlučile žtrvovati znojno kasno srpanjsko osječko predvečerje Muzeju u loncu. U samom centru Essega, blizu katedrale, u praktičnom domu punom medalja i starina, inovatorice patenta učenja kroz igru tablice množenja i vjeroučiteljice Brigite Petrović, u čijem malom ostakljenom vrtu raste bezbroj brižno njegovanih domaćih jestivih biljki, u prošloj priči otkrili smo vam tajnu dobrog granadir marša. Brigitina se majka, rođena Požežanka, nakon pogibije svog muža na Bleiburgu, troje djece i teškog života s braćom, požeškim mesarima, doselila k teti u Osijek. U tom vremenu lišenom emocija, sve onako mlada i zgodna, u strahu da joj djeca ne bi bila prihvaćena s potrebnom ljubavi, dugo je odbijala bračnu ponudu pravog Esekera, udovca Pavoševića iz dvorišta. Ipak, presudio je praktični razum i ljubav koja je došla uz njega, pa se u novoj obitelji rodilo još troje djece, naša Brigita, Anita i Tomislav, Mislavov otac.
S ovom obitelji, koja nam je inače pravi rudnik svakodnevnih, životnih, običajnih i povijesnih spoznaja negdašnje Požege, obitelji koja spaja afričkog putnika Dragutina Lermana, legendarne mesare Koketije, Miroslava Badanjka, Mislava Pavoševića, čuvenu kolačaricu Miru Matić i Anitu Benak koja nam je, onako, iz čistog altruizma prevela s rukopisne gotice 383 recepta kuharice Eiserle, nema nam druge, da bismo je upoznali kako treba, moramo zakuhati nešto posebno.
No, vratimo se mi našem Osijeku.
Zahvaljujući Brigitinoj simpatičnoj prijateljici Maji Matičić, imali smo sreće da nam se isti dan uz granadir marš, u istoj kuhinji zalomi i pravi damen kapric. I to iz kuharice Brigitine majke Marije Zdenke rođene Koketi. Jer dobre prijateljice oduvijek to činine – dijele u životu sve, recepte, pa i ako treba i kuhinju. Maja je rođena Dalmatinka, ali je udajom za pravu esekersku obitelj Müler koja je morala prezime promjeniti u Matičić da bi poslije Drugog svjetskog rata zadržala imanje, prihvatila melšpajze, krautcvekle, gulaše, germtajge, nuslikere, hirnknedle, butersosove, lungenbratene, kiršen šmarne i damen kaprice svoje svekrve.
A gdje je tu Muzej likovnih umjetnosti s početka naše priče, pitati ćete se vi s pravom. Iskoristili smo priliku dosadašnje uspješne međumuzejske suradnje, pa smo ovim tipično srednjoeuropskim i osječkim jelima poželjeli predstaviti vam tipičnu osječku i srednjoeuropsku kulturnu ustanovu koja ove godine slavi svoj 60. rođendan. 
Osnovana je taman poslije Drugog svjetskog rata, kada su svi koji su u prelijepom Osijeku govorili esekerštinom, smatrani neprijateljima države i protjerivani, a onaj preživjeli dio bježao s ulica i zavlačio se u kuće. No, umjetnička je zbirka počela nastajati još od davne 1877. godine u okviru Muzeja Slavonije, donacijama upravo brižnih Esekera. Bogu hvala, broj slika, crteža, grafika, skulptura i medalja 18., 19. i 20. stoljeća vremenom je rastao i rastao i, u želji da se vrijedna građa iz Osijeka, ali i cijele Slavonije što kvalitetnije izloži i čuva, 77 godina poslije nastala je Galerija, danas Muzej likovnih umjetnosti, vrijednih i ambicioznih kustosa, smješten u prelijepom neorenesansnom zdanju Gornjeg grada.
I, e
vo nas dragi naši, na kraju računice s početka osječke priče. Nadamo se da smo vam dali za razmišljati. Oko nas je toliko više ili manje jednostavnih, neobičnih i običnih, čudnovato povezanih svakodnevnih ljudskih priča. Uz prave začine, ovako sočne same po sebi, sljubljene s etnologijom i poviješću, prava su poslastica za sve koji žele više.
Današnji recept: