Ćurka čorbina čuvena priča
Nakon žestoke i, kao uvijek, produktivne razmjene mišljenja male ekipe Muzeja u loncu, ovaj puta o tome da li bi naš istoimeni blog trebao pratiti jela kroz godišnja doba i sezone namirnica, ili putopisno vjerno bilježiti istraživačka putešestvija našeg projekta od muzeja do muzeja, od terena do terena po Slavoniji, Baranji i Srijemu, bez obzira na vremensku prikladnost jela, odlučili smo se nevoljko, ipak za ovo drugo.
Iako su čvrsti argumenti bili i za prvu opciju, nismo odoljeli, dragi prijatelji i posjetitelji našeg virtualnog muzeja, podijeliti s vama naša uzbuđenja otkrivanja i dokumentiranja neizmjerne tradicijske baštine ovog dijela Hrvatske. Razumjet ćete nas, konačno, vrata naše Špajze su vam širom otvorena i uvijek se možete popeti na prste i s lakoćom doseći recepte na prvoj polici i pronaći nešto prikladno vašoj potrebi i sezonskim namirnicama, kad god to poželite.
I zato nas evo, u Virov'tici, kako svoj grad zovu Mikeši. Ako je Osijek poznat po Esekerima, Virovitica je poznata po Mikešima. Tko su Mikeši, pokušali smo saznati, a kako li drugačije, nego zavirivanjem u lonac prošlosti i običaja iz kojega se još uvijek dobrano puši. Kao jedan ozbiljan muzej, ne možemo samo tako javno, zastupati tezu, koja nam se uvukla pod kožu: „sjedni s čovjekom za stol, pa ćeš saznati tko je, kakav je i odakle je“. Ipak, zahvaljujući našoj dragoj kolegici Jasmini Jurković Petras, etnologinji Gradskog muzeja Virovitice, jednog mrzlog jutra ogrijanog pouzdanim štednjakom na drva, sjeli smo za stol pravog Mikeša, Dragutina Celića Drage i riječ po riječ, miris po miris, okus po okus, fotografiju po fotografiju, jelo po jelo, šalu po šalu, zdravicu po zdravicu, bogme dobrano izvrnuli naopako mikeški kaput.
Mikeši su jako ponosni na sebe i duh prošlosti svojih korijena, barem ako je suditi po našem domaćinu koji mikeštinu redovito promovira na lokalnom radiju, odnosno glumcima Miji Pavelku i Drašku Zidaru iz Mikešlenda koji predstavom Kazališta Virovitica „Mikeški kabare“ čak kroz tri nastavka oduševljavaju publiku, vjerno ocrtavajući njihov šaljivi, prostodušni i pomalo surov mentalitet.
Jednako su tako ponosni i na svoj specifičan govor s mnoštvom tuđica prilagođenih mikeškom vrckavom duhu kojima nas je naš razdragani domaćin Draga obilno zasipao, obazrivo nam pomažući u prijevodima kad god smo zaglavili. U dogovoru s Jasminom došli smo snimiti čuveni kolinjski specijalitet, ćurka čorbu, a na štednjaku smo zatekli pripremu graa i zelja u poodmakloj fazi, u pećnici već gotovo pečene mesirke, a na stolu lijevani kukuruzni kolač, provu nacopkanu višnjama. „Ni vreća neće stojat, ak' je prazna!“, uvjerava domaćin Draga, uvodeći nas s poslovicom njegove omame u čudesan odnos Mikeša prema hrani, pa i životu.
Mikeši su oduvijek bili srednji i niži sloj Virovitičana, nekada velikih familija od desetak duša, koji su se iako u gradu, bez obzira čime se bavili, zapravo hranili plodovima svoje zemlje i svoga blaga. U vrijeme kada se sve radilo ručno, kada je svega nedostajalo i nije bilo lako priskrbiti namirnice, živjelo se jednostavno. Kuvalo se u prostoj cinjanoj ranjici, jelo se iz plejnatih tanjura. Napornog je posla, posebice u polju bilo puno, pa su „Kad' je cvankalo podne“ govorili su okupljajući se na kopanj, izrazom kojeg su koristili i za svoje krave, dakle pauzu s jelom: „'Ajmo njeku vraščiku požderat, sad je dost' posla!“. Ni za najtežeg posla nije uvijek bilo mesa, pa je često važila ona pomirljiva: „Kulj'ko, tulj'ko, makar nješt'!“.
A i kad nije bilo mesa, znali su s jednakim merakom uživati i u štercu, graj šalati ili običnim šiškrlama koje je u obitelji našeg domaćina, pravila ona ista pragmatična omamama Švabica.
Mikeška je kuhinja, čini nam se više nego ostale, baš poput njihovog govora, pravi, dobrohotni, pomirljivi i prilagodljivi spoj svih dođoša i prođoša koji su se ovdje miješali posljednjih tristotinjak godina. Možda ćete čuti da za sebe kažu, u nedoumici geografske pripadnosti da su Podravski Slavonci, ili ako vas malo bolje poznaju počastit će vas konstatacijom da nisu „ni mimo, ni vrit“, a poslije koje čašice, da se nalaze između…., ma ne, bolje da ne čujete.
U veselju oni nagađaju i o porijeklu svoga etnonima. Po jednoj predaji, još za turskih vremena, o kojima govore neopterećeno i živo kao da ih se i sami sjećaju, kažu da se ovdašnje stanovništvo bavilo kirijašenjem drva, pa su ih Turci prozvali mikešima, iliti kirijašima. Po drugoj, veselijoj priči, Mikeši su nastali sretnim spojem doseljenih Ličana koji su trbuhom za kruhom došli krčiti šume i veselih Mađarica preko Drave koje su im kuhale. Ipak, naš domaćin Draga, misli da su Mikeši dobili ime po Mikama, kojih je za razliku od Franja, Joza, Kata, Mara, Jula, Zdena i Dragi, s naglaskom na prvom slogu, imala skoro svaka obitelj s puno djece, pa je cijela Virov'tica orila: „Ej, ti Mika, Mikeš, dojdi vamo!“.
Naš domaćin Draga Celić jedan je od najvjernijih kazivača i pouzdanika tradicijske baštine, svaki ponedjeljak ujutro osvane u virovitičkom muzeju s kojim novim podatkom ili predmetom sakupljenim od Virovitičana, kojima ga oduševljeni njegovom emisijom redovito opskrbljuju. Zato, ako želite doista osjetiti duh prošlosti ovog lijepog grada morate uz Franjevački samostan posjetiti i Gradski muzej Virovitice, smješten u raskošnom dvorcu Pejačevića, koji nadajući se stalnom postavu, nizom zanimljivih projekta iz svih područja djelovanja vrijednih kustosica, osuvremenjuje svoje postojanje. Tako im se strefila u nizu brojnih etno radionica s neiscrpnim temama naše etnologinje Jasmine, inače rođenjem Đakovčanke, a odavno prave Mikešice, i ona o mikeškoj prehrani koju je vješto prispodobila za virovitičku Strukovnu školu kroz projekt Mikeški jelovnik.
Naša nas domaćica Ljubica, neumorno, požrtvovno i slavonski gostoljubivo, iako prvi puta u životu vidi, nudi stalno novim i novim jelima i pilima, pa dok pričamo i probamo, probamo i pričamo, žalimo što niste s nama. Čudeći se čudimo nazivima koji će nam još duuugo, duuugo odzvanjati u ušima poput neke vesele, nerazumljive dječje brojalice: trantljika, andraminje, fuksendli; taškrle, šiškrle, trenc.
I konačno, skuhana je i ta čarobna ćurka čorba, koju je nakon puuuno godina ponovno jeo naš Draga i koja, po njegovom priznanju nije loša, ali ipak nije ni sluga onoj iz njegova djetinjstva.A kako bi i bila, kada se ćurka ili krvavica nekada za vrijeme kolinja pripremala po osobnom šmeku od samljevenog skuhanog mesa glave, kože i džigerica svinje, kojemu je svatko po mogućnosti dodavao kao nadjev jednu trećinu žitarica: od najskuplje heljdine kaše, preko furenog kukuruznog brašna, geršla, pa sve do najjeftinije riže; zatim krvi, te mljevenih krezla od opornjaka, dinstanih na luku uz mnoštvo začina.„Mikeši su zaljut'li da b' mogli potlam pit gemišta.“, smije se naš domaćin, dodajući kako se u kotluši u kojoj se kuhalo meso za ćurke obavezno pred kraj dodavala i heljda zajedno s vrećom. E da, poanta cijelog jela je baš u toj mutnoj čorbi koja se čuvala u šupi cijeli tjedan poslije kolinja i koja se kusala od kolinjske večere pa sve dok se ne bi pojela, a najslađa je bila na kraju zbog andraminja, onog finog taloga i mrvica ostataka raspadnutog mesa i samih ćurki. U nju bi se na štednjaku svaki dan dodavala razmrvljena ćurka, lovorov list, ocat ili kajmak, te začini. Vrlo racionalno i štedljivo, sama ćurka, pa tako i njena čorba, daleko su od Slavonske oholosti, koja je vodu u kojoj se kuhala krvavica uglavnom bacala.
Pa ipak, dugi postovi pred Uskrs ili Božić nisu istjerali mast iz svakodnevnog jelovnika, štoviše, omama je praktično znala reći: „Sinko, grij ne ide u usta, nego iz usta, ako neš jest, neš ni radit“.
U Mikeškom jelovniku vladao je duh dovitljivosti koji je zbog različito složenih dodatka, poput jabuka, fuksendli (rogača) ili oraja, jednu tepsiju pretvarao u dva ili više kolača, a domaćicu vrednijom od drugih. A na čestim trantljikam ili zabavama, neizostavnom dijelu života Mikeša koje su se rađale niotkuda, najneobičnijim povodima, uz armoniku, violinu, bas i koju tamburicu, ostajalo se do „pasjeg doba“, nekada su uz šiljer, bili dovoljni samo macafizli, sitni kolačići od prhkog tijesta, pita od jednog jajeta ili gužvara.
Neopterećeni, kakvi već jesu, i u svatovskom slijedu jela osjeti se nonšalantnost, pa je uz kokošju juhu, kuhano kokošje meso išlo čak nekoliko vrsta sosova: tormana sos, bijeli sos, sos od crvenog luka, kopar sos i paradajz sos, zatim pohano meso, različite vrste pečenog mesa (teletina, guščetina, pačetina) uz restane, temfane krumpire ili mlince, da bi tek poslije pola noći bila ponuđena sarma, vinski i srneći gulaš, prasetina i janjetina, slani štrudli sa sirom i valjankom, koprivom ili špinatom.
Ne stideći se, Mikeši su koristili darove prirode, od karasa, linaka, štuki, bulješa, rusa, babuški, somića, klenova, crvenperki iz riječice Oženice lovljenih na čašu, košare ili stolnjakom, pa sve do kopriva sa sirom u svatovskoj štrudli. Nedostatak šećera nije ih spriječio da čaj od šipka, lipe ili bazge zaslade suholinom, tableticom poput andola ili da kuhaju pekmez koji su, ako nije bio sladak poput onog od mušmulje ili šljive, završavali uz dodatak cikorije. Posebna uživancija djeci koja su čuvala marvu uz rubove njiva i livada bila je sirova čičoka, od koje su odrasli pravili rakiju čičokaru. A djeci je jednako veselje bila vruća slatka nutrina krumpira koje su krali iz veš lonca ili kotluše kada je netko od susjeda kuhao valjanke i krumpir za svinje. Dječja igra po susjedskim dvorištima bila je svima mali prozor u svijet, u životne i prehrambene navike šarolikih doseljenika koje su se polako, ali sigurno, tim nedužnim zavirivanjem u lonac, tijekom generacija neprimjetno prožimale.
Polazeći dalje, prteći naš alat, diktafon i fotoaparat, baš kao poslije nekog teškog i mukotrpnog posla, zamišljeno smo vrtili onu staru Mikešku: „Jerume, kakvo lipo domaće jelo!“
Današnji recepti: