U Slavoniji se, pa tako i u požeškom kraju, za goste čuvalo ono najbolje, najfinije, čega su se inače, uglavnom sami odricali. I tako je to od pamtivijeka. U nekadašnjoj skromnoj trodijelnoj kući Požeštine, u koju se ulazi kroz mali usječeni ganjak ili trim, osim kuhinje, jedna je soba bila za svu brojnu čeljad, a druga se soba čuvala samo za goste. Tako je i sa staklenim tanjurima, najboljim komadima mesa, ali i s najfinijim sastojcima od kojih se pravila cicvara.
Zato, pisati o cicvari, znači pisati o gostoljubivosti požeškog sela, kojoj su krajem 19. stoljeća čak i županijske vlasti različitim odredbama i naredbama željele stati na kraj!
Kada su 1783. godine budimpeštanski prirodoznanstvenici Matija Piller i Ljudevit Mitterpacher putovali Požeštinom pregledavajući okolicu u potrazi za prirodnim fenomenima, jedne su se subote zatekli u Seocima, selu nadomak Požege. Već su htjeli otići iz dvorišta seljaka koji im je pričuvao konje, kad ih je ovaj 'prijateljski ukorio' i pozvao u sobu za prostrt stol s tri jela – juhu od sušene ribe, kuhanu sušenu ribu sa salatom od krastavaca i cicvaru – 'obilježje ovog naroda'. Ovo posljednje jelo im se toliko svidjelo, da su, ne samo ispraznili zdjelu, nego su u svom tiskanom izvještaju 'Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji', uza sve do tada nezabilježene prirodne specifičnosti, napisali i recept za cicvaru: ¼ zdjele najboljeg vrhnja pomiješa se sa šakom kukuruznog brašna, što se drži na laganoj vatri uz miješanje. Pred kraj se dodaju 3 velike žlice svježeg sira i 2 jaja. Kratko se prokuha i jelo je gotovo.
Izvjesno znamo da je seovački seljak toga vremena sporog oporavka osiromašene Paurije poslije Turaka, ratovanja i kuge, bio više gladan nego sit. Ipak, on je strance koji su usput kod njega ostavili konje dočekao kao najdraže goste! Jednako bi tako postupio da mu je u dvorište banuo bilo kakav putnik ili prosjak! A kako li je tek dočekivao goste koje je pozivao da s njim proslave seoski god, svadbu ili krštenje djeteta!
Koliko joj se god vraćali, uvijek iznova zastanemo kod te neopisivo jednostavne, a opet toliko iznimne potrebe požeškog seljaka – počastiti nekoga, bilo najboljeg prijatelja ili neznanca, onim najboljim, onim što niti sam možda ne jede.
Pokušali smo već seljakovu potrebu za gostoljubljivosti i gozbama pravdati željom za prilikom da se i sam konačno dobro najede, recimo kod zajedničkih poslova, godišnjih i životnih slavlja, ali kako objasniti baš to da se pred neznanca iznese ono najbolje što se čuva u smočnici i podrumu? Kako objasniti, taj i danas živući mentalitet- sve što imam i tvoje je, zbog kojega svi tako vole doći u Slavoniju!?
Koliko je učenoj, gradskoj gospodi bilo neobično, pa čak i zazorno takvo rasipanje, govori 'Izvještaj kraljevskog velikog župana Nikole Jurkovića Županije požeške i gradova Požege i Broda' iz 1887. godine. Odlomak 'Odstranjivanje raznih gospodarstvu štetnih nepodopština i običaja' govori o naredbama i uredbama koje su seljacima između ostalog branile 'gošćenje prigodom crkvenih godova i drugih svečanosti, svatova, krštenja, nepropisanih blagdana'. Uza sve sankcije, seoski običaji gošćenja nisu nestali, nesretno konstatira župan Jurković toplo se nadajući 'da će elementarne nestašice i nepogode, gospodarske neprilike, te visoke javne daće, narod konačno prisiliti na štednju'!
Što reći! Pokušavamo dokučiti zašto je gospodu smetala seoska neumjerenost u gostoljubivosti i čašćenju. Možda je to ipak bio samo nerazumijevanje između dva različitia mentaliteta, po kojemu su škrtost/štedljivost i bogatstvo bile vrline, a gotoljubivost/rasipanje i siromaštvo mane.
Uvijek prisutan u potkrepljivanju naših spoznaja na terenu, župnik veseljak, Luka Ilić Oriovčanin u svojoj dragocjenoj knjizi izašloj 1846. godine 'Narodni Slavonski običaji' dosta je građe za svoj rad crpio upravo iz požeškog kraja. U poglavlju 'Gostbe i pazari', detaljno opisuje ovdašnju gostoljubivost, nabrajajući jela koja pred goste iznašaju reduše, zaključujući – 'O blaga umjerenosti, nije tvoja domovina Slavonija!'. Čuveni niz jela započinjao je sa pačama (hladetinom), škembetima (pržena crijeva krmeta zaklanog za pečenku) ili mesnom čorbom. Zatim je slijedilo kuhano meso, kiseli krastavci, hren ili što drugo. Poslije se nosila sarma 'dobro suhim mesom i kobasicama osedlana'. Iza nje kisela čorba ili kaurma ('ovčje meso u ranjici sa gustim začinom prženo i dobro opapreno', pa pečenka ('čitavo janje ili krme ili obadvoje, te puran'). Zatim pita, kolači više vrsta, a zimi se gozba zaključivala s voćem.
Dok bi muški ispijali vino uz brojne zdravice (koje je naš dragi župnik također, Bogu hvala, zapisivao i objavio pod pseudonimom Vinko Lozić!), žene su se povukle na priču u kijere. U neko doba, kad su se počele točiti putne čaše uz oproštajne zdravice, gazdarica je iznosila – cicvaru!
Bilo, kako bilo, slavonska neumjerenost u gošćenju preživjela je sve 'elementarne nestašice i nepogode, gospodarske neprilike, te visoke javne daće' do današnjih dana. Slavonac se i danas zadužuje da bi počastio 500-ak rođaka i prijatelja na sinovoj svadbi. Istina je da se slijed jela od Drugog svjetskog rata ponešto izmjenio, mnoga su nestala, a s njima i cicvara, koju danas u požeškom kraju više nitko ne pravi. Štoviše, niti naše osamdesetogodišnje kazivačice nisu je nikada pravile, samo su je kao djeca j
ele.
Kako se pravi cicvara, pokazala nam je baka Dragica Kundakčić iz Grabarja, jedna je od onih posljednjih veza s tradicijskom prošlošću požeškoga kraja. Rođena je 1931. godine kao 21. član stare zadružne obitelji Pavlović iz Cerovca. Koliko god puta kod nje istraživali pojedine teme, svako živopisno sjećanje bake Dragice, novi je bljesak koji na tren osvjetli nekadašnji život na selu. Njezinu ikavicu u dijalektu središnjeg dijela požeškog kotla, koja se gotovo više i ne čuje, prožetu zaraznim životnim veseljem, možete slušati beskonačno.
Razbija baka Dragica za nas sjećanje na svoje djetinjstvo kao orah, prebire i vadi dio po dio, malo lijepe, malo ružne uspomene.
Na čelu bogate zadružne obitelji Pavlovića u selu i okolici poznatijom pod nazivom – Derići, bio je 'namrgodit' gazda 'sa vel'kim brč'nama', koji je 'svima zapovido'. Organizirao je veliko gospodarstvo od 64 jutra zemlje, 6 jutara livada, preko stotinu svinja, 15 konja, mnoštvo krava, ovaca i živadi. Njegova žena je 'zapovidala' i pomagala redušama. 'Bio je red i ni'ko nije prigovar'o', kaže baka Dragica.
U vrijeme zadruge Pavlovića, koja se među posljednjima raspala 1940. godine, cicvara se nije više pravila za goste na gozbama, nego jednom jedinom, posebnom gostu – zetu! Smije se baka Dragica i priča nam kako su se 'šprdali' onome koji se posvadio s punicom: 'E, tepčino jedna, ne''š se ti najest' cicvare!'.
Iako poznata po cijelom balkanskom području u raznim varijantama, cicvara požeškog kraja svojim jednostavnim, a opet elitnim sastojcima u savršenim omjerima odaje zašto su ju pravili zetu kao najvažnijem gostu.
Najvrjedniji sastojak je kiselo vrhnje ili kako ga u Požeštini zovu kajmak, kojemu se, ako je kvalitetan domaći, termičkom obradom kuhanja, odvoji masnoća, što ovo jelo čini tako posebnim. Jaja su također namirnica koja se u prošlosti štedjela, a simbolizirala su imućnost (sjetimo se samo peretaca od samih žumanjaka!). Konačno, u 
cicvaru je za razliku od ostalih svakodnevnih zasitnih jela, dodavano sasvim malo brašna, za nenametljivo povezivanje cijelog jela u žitku, kašastu smjesu.
Dok nam je miješala cicvaru, koju nije nikada sama pripravljala, baka Dragica se podsjetila da ju je možda posljednji puta jela kao djevojka za 'dobrovoljnih' poslijeratnih radnih akcija u Novoj Kapeli, kod u obitelji koja je 'dobrovoljno' prihvatila djevojke iz njenog sela. Kako je u ona siromašna vremena imala vrlo malo vrhnja, domaćica se potrudila i svejedno ih počastila siromašnijom varijantom cicvare s dodatkom mlijeka!
Za potrebe Muzeja u loncu, toga terenskog jutra nismo pronašli niti jednog zeta za našu cicvaru, pa je baka Dragica pozvala svog prvog susjeda, koji se beskrajno iznenadio cicvari na stolu, jer ju nije kušao od djetinjstva!
Vi ju, vjerojatno niste kušali nikada. Ali, pokušajte jednom iznenaditi nekog Vašeg posebnog gosta s ovom originalnom pričom i još originalnijom gestom. Priredite mu poslasticu – cicvaru, u svega desetak minuta, za svega desetak kuna, koja će ga oduševiti i zbog koje će se stvarno, osjećati posebnim i počašćenim.
Današnji recept: