Muzej u loncu

Kako su se požeška starogradska i seoska jela uklopila u nacionalni restoran Gradski podrum osječkog hotela Waldinger

Iako nam se iz naše skromne ljudske perspektive ne čini tako, na ovome svijetu ništa nije slučajno. Poslije ljubaznih Đakovčana, obitelji Knežević iz 'Sokaka' moga, gdje su se sva naša jela slila u jednu skladnu notu, onu dugu i otegnutu, etno slavonsku, požeški Muzej u loncu, na svom putovanju po rodnoj Slavoniji, došao je i do Osijeka. Odnosno, ni manje ni više, nego do Nacionalnog restorana Gradski podrum hotela Waldinger.

Hotel Waldinger po svojoj namisli i organizaciji prostora ima tu prednost što istovremeno može koketirati i s gradskom i sa seoskom tradicijom. A tradicijska hrana kako ju doživljava Muzej u loncu je upravo to: i grad i selo, sa svim svojim različitostima i sličnostima. Tako se i izložba Baš se nekad dobro jelo, sasvim lijepo ugnijezdila u krilu građanskog bidermajer predvorja, ali i rustikalne, domaćinski tople unutrašnjosti Gradskog podruma.

I dok se u kuhinji varilo, peklo i kuhalo, po i oko restorana kucalo, razmještalo i namještalo, nekako nam se čini kao da smo se oduševljeni tradicijskom hranom, koja nas je taj dan spojila, svi skupa zajedno lijepo poigrali, jedni drugima šireći obzore i nadograđujući ideje. Vlasnik hotela Waldinger, Berislav Mlinarević, poduzetnik vizionar sa osjećajem za estetiku, nije ni htio zamisliti drugačije aranžiranje i dekoriranje jela degustacije, nego u originalnom starom posuđu uz bezbroj detalja iz tradicijske kuhinje i blagavaonice koje godinama pasionirano sakuplja. Divna domaćica hotela Anita, čvrstom je ženskom rukom koordinirala tisuću detalja izložbe, prezentacije, degustacije, medija, gostiju. Skladna postava kuhinje (Nada, Marina, Vesna i Boris) s mladim, ali iskusnim kormilarom Miroslavom na čelu, ne samo da su prihvatili svih 15 predloženih jela Požege i Požeštine,  nego su ih i proširili iz vlastitog repertoara na tragu tradicijske osječke kuhinje. A o neumornim konobarima Žarku, Janošu i Borisu, te dakako oduševljenim gostima, kojima svima nismo zapamtili imena, da i ne pričamo.  Bio je to onaj Osijek kojega ćemo pamtiti.

O da, ne smijemo zaboraviti niti dva dobra duha koji su svaki sa svoje strane cijeli dan bdjeli nad uspješnošću naše priče: Darko Mrkonjić, predsjednik Zajednice turističkih vodiča Slavonije i Baranje, te  Marijana Pranić, šefica kuhinje požeškog restorana Grgin dol. Dok je Darko prvi prihvatio ideju da jedan od epiloga naše priče bude upravo turizam, Marijana je prva počela zaživljavati Muzej u loncu u ugostiteljstvu.

O, kako se stvari znaju lijepo poklopiti! Pozitivna strka oko postavljanja izložbe, prezentacije i degustacije staropožeških jela, privukla je, te hladne i vedre osječke večeri, prave ljude na pravo mjesto u pravo vrijeme. Jedan od njih je i Damir Fabijanić, osnivač, glavni urednik i urednik fotografije eminentnog časopisa o hrani – Iće i piće, koji je prošle godine dužio vrhunsku titulu trećeg časopisa za hranu u svijetu, što mnogi ne znaju. Sasvim drugim poslom zatekao se tog 7. studenog gospodin Fabijanić u Osijeku kada mu je jedan anđeoski glas prišapnuo da u Waldingeru mali zavičajni muzej postavlja izložbu o tradicijskoj hrani......On, ali i mnogi drugi posjetitelji i gosti (novinari, gospodarstvenici, hotelijeri, prosvjetari, kulturnjaci, zaljubljenici u baštinu, svatko su na svoj način te hladne i vedre ranostudenske večeri dali vjetar u leđa Muzeju u loncu koji nesigurnim morima svakodnevne stvarnosti plovi dalje, za sada po Panonskom moru, šireći spoznaje o zaboravljenim i pronađenim jelima našega djelića svijeta.