Dan muzeja je prošao, ali kamo god se okrenuli, čime se god bavili, dobri duh Julija Kempfa, osnivača požeškog muzeja svuda je oko nas. Čini nam se da je taj čovjek u svom bogatom radu dotakao baš svaku temu koja se tiče Požege i Požeške županije. Kao povjesničar Grada i okolice, pisao je Kempf za intelektualce, znanstvenike, lokalpatriote, a kao prosvjetni djelatnik, prvo učitelj, pa onda ravnatelj Dječačke škole, prosvjetni savjetnik i školski nadzornik, za djecu kojima je činjenice prošlosti pretvorio u uzbudljivo štivo prepuno zanimljivosti.
'Iz Požeške koltine', u knjižuljku iz davne 1914. godine, za ono doba neobično punom fotografija, u napomeni je napisao: „Neka bude ova knjiga Tebi, mila mladeži, ne samo ugodnom zabavom i poukom, nego i živim poticalom k ljubavi drage nam domovine grude.“
Opisuje on tako u tim istim 'Zemljopisnim i povijesnim crticama za mladež', kako je na Spasovdan krenuo pješice od pitomog sela Ruševa do čuvenog Sovskog jezera. Iako je u Ruševi na Spasovo kirvaj, nije naš Julije
odmah sjeo za punu seosku trpezu, nego se s vodičem u duhu pravog planinara kakakv je i bio, sa svojim velikim fotoaparatom krenuo penjati po blagim obroncima Dilj gore. Osim što nam je ostavio neprocjenjivo vrijednu fotografiju seljačkog kola pred ruševačkom crkvom, zabilježio je za našu današnju priču neobično važan podatak: „Na šumskim proplancima našli smo između ostaloga i dosta bijelog cvijeća miomirisne lazarkinje, čiju stabljku meću neki ljudi u vino dajući mu time opojni miris i ukus.“ Nije mogao znati naš dragi Julije koliko će nas ovaj detalj, spomenut onako usput, razveseliti i, što je najvažnije nagnati na razmišljanje.
U staroj požeškoj rukopisnoj kuharici iz 1932. godine, netom udane mlade ljekarnice Nade Kraljević, među prvim stranicama stoji zapisan recept za maitrank ili maibowle prepisan od gospođe 'Talijanke'. I doista, gotovo u svakoj onodobnoj tiskanoj kuharici za pronaći je jednostavni recept za svibanjsko ili majsko vino. Popularan sjeverozapadnije od nas, u Austriji i Njemačkoj, stigao je do ove, ali i mnogih drugih požeških obitelji, različitim načinima vezanim za tadašnji centar Austro-Ugarske odakle su nam stizali svi noviteti od klecenbrota do kitnkeza. Štoviše i dandanas u ovom dijelu Europe pripremaju od sirupa čudesne lazarkinje ili waldmeistera, kako ga oni zovu, preko 200 jela i napitaka. Kod nas, na žalost, čini se, recept za majsko vino nije se s oduševljenjem širio. Bit će da su Požežani radije pili vino onako po navici, čisto, ili ga eventualno miješajući s nekom od desetak vrsta voda koje su se mogle kupiti u požeškim špecerajima. Ali tako je to s receptima. Neki zažive, a neki ne.
Pitamo se zašto seljaci svoje trpko vino od noje ispod koma nisu začinjavali sa zdravom biljkom šumskom lazarkinjom, kad im je već bila nadohvat ruke? Možda, jer za recept treba naranča i šećer, kojih na selu nije bilo niti za lijek. Ali ipak... Prema podacima između dva svjetska rata seljaci su slabo marili za narodnu medicinu. Slušajući naše kazivače, jedva da se štogod skupljalo za čajeve. A da su divlje bilje, poput kopriva brali i kuhali, ne žele ni čuti, jer, kažu oni ponosno, nismo nikad bili baš toliko gladni. Ali ipak...
Ipak, čini nam se da je u malo daljoj prošlosti moralo biti puno više oslanjanja na važnost divljih biljki u liječenju, prehrani ili vračanju. Po svemu sudeći međuratno vrijeme prosvjećivanja seljaka, narodnih škola zdravlja, početaka ozakonjavanja zdravstvenih normativa, natjerale su seljake koji su u isto vrijeme teško usvajali nove navike da zaborave blagodat prirode. I tako nam na vagi i dalje ostaje pitanje je li lazarkinja u vinu prežitak nekih zaboravljenih vremena mrvicu mlađih od obližnjeg Sovskog jezera, ili je recept za svibanjsko vino ipak došao sa župnicima, židovskim trgovcima, učiteljima i državnim činovnicima u tom najistočnijem kotarskom središtu Požeštine.
Bilo kako bilo, naš Muzej u loncu odlučio je pronaći čudnovatu biljku lazarkinju i po prvi puta nakon više od osamdeset godina u Požegi uskrsnuti ovo 'apetitlih' piće po receptu Kraljevićevih iz čije loze je potekao slavni slikar hrvatske i europske moderne Miroslav Kraljević. Baš njemu u čast nastala je izložba kolegice Lidije Španiček koja evocira jedan od prvih postava požeškog muzeja, autora Matka Peića. Upravo su ova dva hrvatska velikana Požežanina, ali i pogled preko ramena na prošlost našeg muzeja, obilježili ovogodišnji Dan muzeja.
Nikada, mi nevježe, ne bismo otkrili biljku lazarkinju da nam nije profesora biologije u mirovini Josipa Alberta, zaljubljenika u prirodu i dobrog poznavatelja svake Božje travčice. Pokupili smo ga u njegovom domu u krugu Ratarnice, današnje Poljoprivredne škole, rasadništvu zdrave poljoprivrede, povrtlartstva, voćarstva, vinarstva, stočarstva i mljekartsva, kojoj je krajem 19. stoljeća, zamislite, prvim ravnateljem bio, ni pet ni šest, nego čuveni Dušan Kraljević, stric slikara Miroslava Kraljevića i svekar ljekarnice Nade od koje ukradosmo recept za vino s lazarkinjom.
Ne samo da smo pentrajući se za profesorom Albertom prema Vrhovačkom gradu na Požeškoj gori pronašli ovu stidljivu krasoticu s već ocvalim bijelim cvjetićima na ispruženim prstima, nego nas je ovaj legendarni profesor, kojega po njegovoj nekonvencionalnosti pamti mnogi đak slavne požeške gimnazije, naučio ponešto i o njezinim ljekovitim svojstvima. Razmišljamo kako lazarkinja, koja uz latinski naziv Asperula Odorata nosi i one narodne: mirisni broć, marinka, prvenac, ime nije bez razloga dobila po čudnovato uskrslom i ozdravljenom Lazaru iz novozavjetne priče.
U samu po sebi zdravu ratarničku graševinu dodali smo nešto šećera, naranče i dakako lazarkinje, nadajući se izliječiti barem jednu tegobu kako nam garantira ova ljekovita biljka: probavu, živce, nepravilan rad srca, nesanicu, nečistu krv i kamenac u bubrezima.
Prava je šteta što nismo mogli nagovoriti suprugu profesora Alberta, gospođu Katu da nam skuha jedan od svojih sakupljenih, isprobanih, ali neobjavljenih stotinjak recepata samoniklog bilja iz Božje bašće, koje bi rado u svoj kuhinji isprobali ne samo okorjeli vegeterijanci. I doista, prelistavajući njenu kuharicu, pomišljamo kako bi bilo dobro naći joj izdavača, jer njena jela ne samo da su gotovo besplatna, nego su, pouzdavajući se u 
prosudbu onih davno prije nas i, nadasve zdrava. Mjesec maj ili svibanj sam po sebi puca od zdravlja, jer u njemu ne samo da rastu biljke koje nam neće nikada dozvoliti da ostanemo gladni, žedni ili bolesni, nego se u njemu prema kalendaru guraju najvažniji kršćanski blagdani (Spasovo, Duhovi, Trojstvo, Tijelovo,), uobličeni u narodne običaje sela i grada, osiguravajući svima koji vjeruju - ljubav, duhovno zdravlje, pomirenje i nadu.
I dok oprezno kušamo majsko ili svibanjsko vino, želeći uz užitak slatkastog aromatičnog napitka iznad svega biti zdravi, ne možemo se ne zapitati, gdje se i kada to prekinula nekada jaka duhovna veza ljudi i prirode.
Današnji recept: