ili požeški salaš 2
Još uvijek smo na salašu, gdje se pred našim očima miješaju prošlost i sadašnjost. Dvije prijateljice od rođenja, osamdesetjednogodišnjakinje, Danica i Mica uz pomoć Daničinog muža Franje i sina Nevena, ostavljaju dubok dojam čovječnosti koja nekako umiruje i tješi. Toliko nam je lijepo s njima, da obećajemo sami sebi kako ćemo češće zalutati na požeški salaš, doduše sve više okružen vikendicama i ulicama širećeg grada koji, kao da salašu prijeti ististiskivanjem iz prošlosti i sadašnjosti.
Razmišljamo o onoj, prečesto korištenoj sintagmi da život piše romane i snima filmove, jer se u samo jednom intervju dviju etnologinja i jedne povijesničarke sabralo toliko detalja i ljudske istine, koje se, iako ih pokušavamo držati na profesionalnoj uzdi muzejskih činjenica, prelijevaju iz naših terenskih bilježnica u neki drugi Salaš u Malom ritu.....
Danica Dražić i Mica Dobrosavljević, najbolje prijateljice od rođenja, prve i jedine susjede na salašu ispod Sokolovca, preživjele su uza sve muke i žrtve Drugi svjetski rat, zahvaljujući razumnosti svojih obitelji. U gimnaziji su upoznale svoje momke, a poslije i muževe, Franju Božuta i Pavla Grđana, pa se tako prijateljska ljubav, kao što smo vam obećali u prošloj priči, naprosto duplicirala. Jer dobro, čini se ipak privlači dobro, kršeći sva pravila o tome kako se različitosti privlače.
Pričaju nam o požeškim gimnazijskim danima i, dakako večerima kada su ih Franjo i Pavle pratili iz grada sve do salaša. Smije se gospodin Franjo tim sjećanjima, smijao bi im se i gospodin Pavle, ali na žalost, on je prvi, zauvijek napustio ovu skladnu četvorku. Sad već svi u glas (o, kojeg li žara sjećanja!) podsjećaju jedni druge na gimnazijske dogodovštine i razrednicu Ljubicu Koydl, kćerku onog istog Stjepana Koydla koji im je obilježio djetinjstvo. Spominju, nama Požežankama poznata imena književnika Branka Hribara, profesora Zvonka Panežića, geodetu Zdenka Seissla koje je s Franjom i Pavlom zauvjek povezala gimnazijska zgoda, gotovo im uništvši život. Tek iza rata, u grozi totalitarizma koji se iz starog, preoblikovao u novi režim, bili su, radi nekoliko mladalački nepromišljenih propusta i zdravorazumskih buntova, stigmatizirani kao klerofašističko informbirovska grupa. Na političkoj sjednici u kinu pred omladinom cijeloga grada, koja je bila pozvana da ih osudi, bilo im je obećano uskraćivanje prava maturiranja i zabrana studiranja u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Ali kao u filmu, dogodilo se suprotno, kada je kao i uvijek staloženi Franjo iznio obranu u ime sve 
petorice izazvavši frenetični pljesak cijele sale. Ipak, od tada svaka njihova daljnja nedužna mladalačka svakodnevica promatrana je kroz razbijeno povećalo i tumačena po volji onih koji su mogli odlučivati o tuđim životima, pa je petorka zbog najmanje sitnice, čini se, više vremena provela na obavijesnim razgovorima i u zatvoru, negoli u školi. Sva sreća, pa nas povijest ipak uči da ništa nije crno-bijelo, pa tako ni totalitarni sistemi, jer je Pavlova majka, Jovanka Grđan, partijska aktivistica AFŽ-a, potegla svoje veze preko Zvonka Brkića u Ministarstvu, i tako spasila svu petoricu, koji su se nakon privatnog polaganja mature, ipak sretno otisnuli u svijet.
Kao dobri studenti, došavši iz nadaleko poznate požeške gimnazije, svi četvero su pozavršavali teške fakultete: Danica biologiju, Milica - Mica fiziku, Franjo elektrotehniku, Pavle geodeziju. Djevojke su se udale za svoje gimnazijske ljubavi, pa ih je život lakoćom mladih ljudi punih usađenog dobra i stečenog entuzijazma otplahnuo na dvije strane. Mica i Pavle su završili u Zagrebu, a Danica i Franjo u Sarajevu kamo su otišli na četiri godine, a ostali četrdeset, preturivši preko glave sve užase rata u Bosni i Hercegovini.
Razmišljamo kako s nekim ne moraš provoditi svaku minutu i svaki dan, da bi mu ostao blizak. Mica sa svoja dva sina čijih potomaka ima od Zagorja do Amerike, Danica s kćerkom u Zagrebu i svoja dva sina, od kojih je jedan u Sarajevu, drugi s njom i Franjom dijeli mir i izazove salaškog života (uz ostale poslove, vrlo uspješno uzgaja pčele), razvijale su se kao osobe, svaka za sebe.
Iako su bile nerazdvojne, dvije su žene i dalje, nehoteći, svaka u svom gradu dijelile istu sudbinu, obje kao gimnazijske profesorice. A konačno, tu je i salaš koji ih je za svakih praznika veselo primao nazad i uvijek ispraćao punih torbi i gepeka domaćih specijaliteta.
I dok nam je gospođa Danica napravila šterc, gospođu Micu smo ugnjavili da nam napravi nešto iz rukopisne kuharice koju smo dobili na skeniranje, njene svekrve Jovanke Grđan, supruge Franje Grđana, predratnog direktora i jednog od suvlasnika Zvečeva, šogorice čuvene požeške gimnazijske profesorice biologije Ivke Grđan. Nije bilo dvojbe, priroda je odlučila, pa smo bez puno razmišljanja odabrali legendarni kolač od višanja.
Što zbog sunca koje se probijalo kroz stari mamin peškir od kojega je ona napravila zavjesice u svojoj vikendici u kojoj boravi kada povremeno dođe iz Zagreba, što radi skladnih zvukova prirode ovdje pod Božjom bradom, što zbog starog 
namještaja kojega gospođa Mica još uvijek čuva i, intenzivnog mirisa voća zarobljenog između žumanjaka u prhkom tijestu i bjelanjaka stučenih u snijeg, činilo nam se da smo teleportirani barem pola stoljeća unatrag.
U čavrljanju, dok se peče čuveni kolač od višanja, koje su svojom hladovinom zacrnile nebo nad salašom, saznajemo sasvim slučajno da je ova živahna starica sa zvonkim glasom djevojčice bila razrednica aktualnom hrvatskom predsjedniku, Ivi Josipoviću na 1. zagrebačkoj gimnaziji. Raspitujemo se naravno ovako radoznali, kakav je bio kao gimnazijalac, pa se onda opet vraćamo na mnoštvo požeških tema, jer imamo vremena, obzirom da se snijeg na višnjama mora polako sušiti da bude onako prhak i krhak.
I dok naš Boris kadrira posljednje fotografije ovog starog, vječnog kolača, savršenog domaćina svakom sezonskom voću, uz gospođu Milicu, njenu stariju sestru Zorku Velimirović, u kušanju su nam se pridružili naša teta Danica i njen sin Neven iz prošle priče.
U savršenoj kombinaciji omjera slatkog i kiselog, kolač od višanja sa svim se svojim teksturama, od mekog tijesta, preko ljepljivog voća, do lomljive snježne pokorice, topi ustima zaokružujući sve osjećaje koje si čovjek, koji si zna ugoditi jednostavnim, može priuštiti. I doista, sa svakim nas zalogajem nuka da se divimo onima prije nas koji su ga u recepturi i načinu pripreme uskladili do savršenstva.
Možda ne možemo zadržati salaš onakav kakav je bio u Daničino i Miličino vrijeme, ali nam je drago da smo uspjeli kroz zaboravljena jela i mnoštvo bilješki i dokumentacijskih fotografija, zaustaviti dio duha njegove prošlosti, koji je neraskidiv dio povijesti ovoga grada. One koji imaju sreće pa će zalutati na požeški salaš, dočekat će ljubazni i dragi ljudi koje vrijedi upoznati. Svima Vama koji niste te sreće, dio njihove dobrote i ljubaznosti dijelimo kroz Muzej u loncu. Jer, ljubav ipak, prolazi i kroz želudac.
Današnji recept:
Šetnja po salašu - fotogalerija
POZIVAMO VAS DA NAM ŠALJETE I VAŠE FOTOGRAFIJE