Kako povezati sulkovački šterc, požeške isusovce i mjesec zaljubljenih, a ostati uvjerljiv u nakani da kroz jela, dakle, okuse i mirise koji se spajaju negdje duboko u ustima gdje već počinje ugoda, ispričamo dio prošlosti i običaja ovog prelijepog komadića Lijepe naše?
O štercu smo Vam već pričali pod dojmom priče o cjeloživotnom susjedskom prijateljstvu naših Dražića i Dobrosavljevića s požeškog salaša.....No, čini se da priča o štercu, još ni izdaleka nije do kraja ispričana, ali tako je to s dobrim jelima i još boljim djelima.
Sumirajući znanje o raskošnoj carskoj arhitekturi susjednih zemalja, za ručkom pod stolom cupkajući po Straussovim taktovima s novogodišnjeg koncerta u Zlatnoj dvorani Bečkoga glazbenog društva, topeći se od slasti u negdašnjoj povijesnoj kuhinji multinacionalne zajednice s carskim pedigreom, skloni smo reći da je Austro-Ugarska monarhija bila 'zlatna era Srednje Europe'. U prvoj pak polovici prošlog stoljeća, kada su se poslije krvavih svjetskih sukoba i jedne stare ideologije, stvarale nove, učili su nas da je baš dobro što smo konačno izašli iz te 'tamnice naroda'. Ali kakva je Austrougarska monarhija doista bila za život, znali bi nam pričati samo oni koji su u njoj živjeli i jeli, bez obzira na kojem položaju bili, ili kojim od brojnih jezika u državi govorili. Bilo je tu carskih i plemićkih ručkova i soarea, od onih protokolarnih do ladanjskih, bilo je i građanskih od onih mlade industrijske elite, pa sve do dobro organiziranog pomalo korumpiranog činovničkog aparata, ali bilo je i onih u svim vremenima najmnogobrojnijih, u kojima se dobro pazilo na koju će stranu pasti namazana kriška kruha.
Eto, baš u tim brojnim domovima siromašnog seljaštva Cislajtanije i Translajtanije, vrtio se šterc na štednjacima, stolovima i u trbusima, u svim svojim oblicima i suvrsticama. Prženo brašno ili prekrupa od nasušne pšenice, kukuruza, ječma, heljde, zobi, raži, za koje se svake godine isplatilo boriti s ćudljivim vremenom i izmorenom zemljom, uz dodatak obične vode i malo soli ili, kad ga ima, krumpira, bila je osnova šterca bez obzira kojim ga naglaskom izgovarali u brojnim zemljama te pedesetdvomilijunske države.
No, ono što daje raskoš ovom siromaškoj kaši jest da se mogla dalje termički obrađivati na razne načine, ali i jesti uz sve priloge od mliječnih, preko masnih do posnih, od ljutih, preko slanih do slatkih.
Ovo je jedno od onih jela koje je u 'Slavoncu', prvim slavonskim novinama na hrvatskom jeziku, u svojim prosvjetiteljskim besjedama kolumne 'Prijatelj puka', na sva usta preporučavao intelektualac, franjevac, svećenik, učitelj bogoslovlja i filozofije, gvardijan samostana u Požegi i Vukovaru, ravnatelj požeške Gimnazije sredinom 19. stoljeća, provincijal i vizitator franjevačkog reda provincije kapistranske, fra Kajo Agjić. Grmio je taj fratar na starosjedoce, dobro poznavajući prilike kao domaći sin rođen u Pleternici, prizivajući ih pameti radi njihove rastrošnosti i objesti, posebice u suhom mesu, 'kojega do poklada već smire', pružajući im za uzor doseljenike Čehe, Nijemce, Slovake i mnoge druge pobjegle od siromaštva iz raznih zakutaka Monarhije.
Mora da je jedna od fra Kajinih uzdanica dobrog primjera štedljivosti bila i Weberica iz susjednih Sulkovaca, koja je kao 'original' Švabica vjerojatno iz svoje stare domovine donijela šterc, ostavivši ga u vrijedno naslijeđe potomcima. A jedan od potomaka koji je samo za Muzej u loncu sulkovački šterc oživio svojim posebnim okusom i mirisom jedno jutro, u žurbi pred predstavu za đake, je ni manje ni više, nego Robert Ugrina, poznati hrvatski glumac.
Lijepo je slušati iz usta ovog hrvatskog umjetnika sa zagrebačkom adresom kojim žarom priča o svom djetinjstvu provedenom na željezničkoj postaji malenog sela uz Orljavu, od djeda prometnika i poljoprivrednika uz kojega je naučio sve seljačke poslove, od vožnje traktorom preko Orljave, vezanja vreća, jutarnjeg košenja djeteline, do tucanje kamena u Bzenici i gašenja kreča. Priča nam ovaj Ivo Pecko iz 'Vjenčanog lista' kojega je nedavno premjerno izvelo požeško Gradsko kazalište u režiji Damira Mađarića, da je kao dijete na ferju u Sulkovcima brižljivo sakupljao kožice s mlijeka čuvjući ih u bakinom hladnjaku u posebnoj čaši, mješajući sam svoj kajmak, odnosno putar, kojega je jeo s tvrdim pekmezom od šljiva, ili jednostavno, samo uz sol i mljevenu papriku. Iskoristili smo Robertovo sjećanje na kalorične slavonske fruštuke, obredno narezivanje posljednjeg kulena za vršidbe na polju kraj djedova konbajna, pečenje pečenjaka i ribuljaka ulovljenih košarom pod obalama Orljave, na sušene šljive i jabuke kod did Pere u Aškovćima i zamolili ga da nam za potrebe našeg Muzeja u loncu po sjećanju napravi bakin šterc.
Uvijek ljubazna Marijana Pranić, šefica restorana Grgin dol, koji za sada jedini Požegi u svojoj ponudi nudi i specijalitete iz Muzeja u loncu i ovaj puta je dozvolila da ekperimentiramo u njenoj kuhinji oživljavajući još jedno gotovo zaboravljeno jelo.
No, šterc Robertove bake ima i još jedno, Muzeju u loncu, bitno obilježje recikliranog obroka, dakle novog jela na bazi namirnica od prethodnog, koje se nisu smjele bacati. U želji da usvojimo od naših starih ovu neobično važnu dimenziju koju smo počeli zaboravljati, dakle, duboko poštovanje prema ostacima hrane, zbog kojega se naši stari ni u najtežim vremenima nisu bojali gladi, predlažemo Vam da ovo jelo i sami ponekad uvrstite u svoj jelovnik.
Dakako, pod uvjetom da ga poslije dobro, nekom pametnom fizičkom aktivnošću iskoristite. Pa, dragi naši, ako vam je ostalo od ručka 'demfanog' krumpira, nemojte ga bacati, nego napravite šterc oblika popečaka i pržite ih na masti od propržene slanine. Iskoristite ga kao prefino zasebno jelo ili zgodan prilog kakvom varivu.
Iskreno, mislili smo Vam, kad smo već kod Roberta, predstave i kazališta pričati o požeškim isusovcima čiji su gimnazijski pitomci daleke 1715. godine odigrali prvu zabilježenu predstavu u Požegi, ali nemamo više vremena. Dakle, o požeškom kazališnom životu kroz vijekove, požeškoj Academiji possegani, nadbiskupijskom sirotištu, obrazovanim požeškim obrtnicima, o seljačkom životu Zlatne doline i još mnogočemu, pričat ćemo Vam s radošću nekom drugom zgodom, uz neko drugo zanimljivo jelo...
A ako se pitate kako šterc može biti jelo mjeseca svetog Valentina i zaljubljenih, odgovorit ćemo Vam filozofijom naših starih, da se samo ovakva jela mogu praviti u obitelji ili osobama s kojima ste dugo i kojima se ne morate dokazivati skupom hranom, nego spokojem i sigurnošću toplog i zasitnog obroka začinjenog onom, svakodnevnom, neprimjetnom ljubavlju od koje, ruku na srce, zapravo i živimo.
Današnji recept: