Za poslovne partnere požeške Ljevaonice
ravno iz kuhinje žena predratnih vlasnika Fleissig i Del Fabro
Priču o uspjehu doseljenika koji su krajem 19. stoljeća u potrazi za boljim životom i mogućnostima završili u Požegi, vodi nas do obitelji češko-sudetskog graditelja seoskih kapelica Fleissiga i talijanskog majstora opeka Del Fabra.
Kako se to i očekuje od doseljenika koji ne propuštaju svoju priliku za dokazivanjem, čim su stasali i izučili zanat, Fleissigovi sinovi Vjenceslav i Dragutin osnovali su 
1912. godine strojobravarsku radionicu. Osjećajem za suvremenost i potrebe sveopće modernizacije kojom se zarazila i Požega, te marljivim radom, u svega devet godina strojobravarsku radionicu prometnuli su u Ljevaonicu željeza, smještenu uz željeznički kolodvor. U svojoj prvoj godini postojanja, 1921. godine Ljevaonica je odlila 150 tona lijevanih vrata, ploča, okvira za štednjake i odljevaka za strojeve. Slijedećih godina uzleta, zbrinjavajući mnoge propale sitne obrtnike, proizvodnju su proširili na bunarske crpke i škotske odvodne cijevi.
Savijajući obiteljsko i poslovno gnijezdo mudrim i čvrstim ispreplitanjem snova, mogućnosti i znanja, dvojica poduzetne braće oženili su dvije sestre Del Fabro, Anu i Eleonoru, uortačivši se u poslu sa njihovim bratom Josipom.
Onako plodna, s jeftinom radnom snagom, Zlatna dolina privlačila je strane ulagače, posebno prehrambene industrije. Nekako, u to industrijski stidljivo vrijeme 20-ih godina 20. stoljeća, kada startaju Stock Brandy Medicinal d.d. (buduća čuvena tvornica čokolade Zvečevo), Paromlin Žiga Sternberg i drug, češka industrija suhomesnate robe i konzervi Braća Nedela, Požega nezaustavljivo mijenja svoje lice.
Polako i sigurno prolazi vrijeme stoljećima utabanog provincijskog ritma majstora i majstorica, obiteljsko-gradskih druženja, kada su svi nekako imali slično mišljenje o svemu, gdje su unatoč Glasniku županije Požeške svjetske vijesti putovale s frentašima i vašarskim prosjacima.
U to doba Požega već ima, zahvaljujući stabilnom i razboritom Gradskom poglavarstvu i dugogodišnjim gradonačelnicima Cirakiju i Kiršneru, svoju struju iz nedaleke Munjare, klaonicu i ledaru, uređeno gradsko kupalište, zasađeni novi park. Iako po strani, daleko od glavnih prometnica, Požega je još uvijek provincijski gradić, ali ugodan za život, u kojega sve češće navraćaju poslovni partneri.
A poslovne partnere je i onda kao i sada trebalo dojmiti srdačnom gostoljubivošću, možda lovom, a prije svega dobrom hranom. Muževi su dali sve od sebe da sklope i naprave dobar posao, a njihove bolje polovice dale su i više od sebe da česta najavljena i nenajavljena primanja, poslovni ručkovi i večere imaju dobar ishod. Sestre Ana i Eleonora, koje su svoje muževe znale ljutiti samo kad bi međusobno pričale na talijanskom, u svoje su sestrinstvo rado primile i bratovu ženu Justinu, kćerku Elizabete Gajer, prve požeške izučene primalje početkom 20. stoljeća. Tri žene, koje su sa svojim kućnim pomoćnicama kuhale za istu stvar. A dobrodošle pomoći je bilo uvijek na pretek, jer je san svake cure sa sela bio da postane sluškinja u neposrednoj blizini Ljevaonice kako bi se mogla udati za kojeg majstora i ostati živjeti u gradu.
Gradski muzej Požege, zahvaljući donaciji vitalne osamdesetjednogodišnje kćeri Eleonore i Vjenceslava Fleissig, gospođe Bianke Benković Fleissig, postao je bogatiji za nekoliko tiskanih kuharica, ali i za čitavu zbirku rukopisnih recepata, tih požrtvovnih žena vlasnika Ljevaonice.
Kuharice, one rukopisne, za naš Muzej u loncu pravi su uzbudljivi roman s gotovo filmskim pričama. A ovaj roman 'Fleissig - De Fabro' pravi je triler, žensko pismo, napet do posljednje stranice. Nisu tu samo trima različitim rukopisima zapisani recepti onodobnih popularnih kolača, zimnice i kojekakovih slanih i slatkih đakonija stavljanih pred osjetljiva nepca ljevaoničkih partnera, nego i mjesečni popisi svakodnevnih izdataka. Iako kao dobrostojeći građani nisu oskudijevali ni u čemu, posebno ne u hrani, njihova obazrivost i racionalno trošenje, štednja i poštovanje hrane, bili su naprosto poslovični. Iz tih brižljivo vođenih troškovnika uguranih među najnovije recepte, možemo iščitati što se jelo, gdje se, kako i za koliko kupovala hrana, recimo u travnju daleke 1938. godine, ili s kolikim su zalihama Fleissigovi dočekali početak Drugog svjetskog rata. Da se hrani pristupalo s puno pragmatičnosti govore i opaske uz naslove pojednih jela, poput 'dobro', 'jako dobro', 'odlično', 'izvrsno', 'aha!', 'ahaha!', ili 'Pepa', kojima je svako jelo dobilo intimnu notu, ozbiljnu procjenu.
Iako su, kao i mnoge druge Požežanke, repertoar svojih jela slagale pobirući iz svoje talijansko-češke obiteljske riznice, međusobno razmjenjujući recepte, izrezujući ih iz predratnih novina, vadeći ih iz obiteljskih tiskanih kuharica (Gute Kuche, Kumičićkine popularne Zagrebačke kuhinje i Politikinog Kuvara iz 1939.), ove su tri marne supruge nekako uspjele uskladiti prošlost i sadašnjost, skromno porijeklo i novostečeno bogatstvo, objede za obitelji i poslovne partnere, doseljeničku baštinu i požeško naslijeđe.
Poslije užasa Drugog svjetskog rata i poraća, koji joj je odnio i roditelje i pravo nasljedstva Ljevaonice, danas Plamen internacionala, gospođa Bianka je jedno vrijeme kao osamnaestogodišnjakinja bila najmlađa članica požeškog vinogradarskog društva, a onda se bez ikoga i ičega otisnula u bijeli svijet.
No, niti tamo nije zaboravila na grad svoje mladosti. Sa svojim simpatičnim suprugom, zagrebačkim purgerom Vladom Benkovićem, nerijetko je za prijatelje pripremala požeški vinogradarski ćevap, ne samo za dolazaka u Požegu u svom vinogradu na Požeškoj gori, nego i za brojnih izleta u Kanadi i Americi. Taj patriotizam i ljubav prema domaćoj hrani djetinjstva, koja je u tuđini nadživjela sve ružne uspomene, rezultirao je šapirografiranom kuharicom iz 1975. godine „Vještine našeg kuhanja“ Oltarskog društva gospođa hrvatske katoličke župe u Torontu, koju smo također dobili na poklon.
No, za potrebu našega Muzeja u loncu, gospođa Bianka je uz pomoć prijateljice Ljubice Erjavec, također Požežanke koja se često i rado iz svog kanadskog doma vraća u Požegu, napravila tri jela koja su bila podloga i čvrsti temelj gotovo svakog domjenka za predratne ljevaoničke poslovne partnere.
Kako je, eto, Mladi Uskrs netom prošao, za sve one kojima je preostalo šunke u hladnjaku s kojom ne znaju što će, podijelit ćemo tajnu pripreme dobre domaće paštete od kuhane šunke i njenu jetrenu inačicu. A za one koji se 'ne daj Bože' nisu dovoljno najeli jaja – domaću majonezu!
Uz prigodno home made oblikovana, izdubljena i punjena peciva ovim jednostavnim delicijama, kojima možete nadijenuti i francuski kruh, oduševit ćete i vi svoje (poslovne) partnere. Od srca Vam to želimo!
Sastojci i priprema današnjih recepata: