Mađarski svatovi u kotliću
Još smo u Baranji, malom trokutu, kojim se Hrvatska, na mjestu ljubovanja Drave i Dunava pruža u Mađarsku. Nekada davno, kada su Rimljani ovim krajevima branili Rimsko carstvo od upada barbara limesom iliti utvrđenom granicom, u Kopačevu je bila jedna od četiri pogranične utvrde 'civiliziranog' svijeta. Stoljeća su prolazila, limes se rasuo, a plodnu su Baranju u stoljeću petom preplavili Ostrogoti i Langobardi sa sjevera, koje opet stoljeće kasnije potisnuše divlji Avari s istoka.
I dok je u tom stoljetnom naguravanju i natiskavanju naroda, Hrvate u potrazi za novim domom zaustavilo Jadransko more, Mađare je dva stoljeća kasnije zaustavila Drava. I tako je početkom 11. stoljeća nastala jedna od najstarijih mađarskih županija – ona Baranjska. Kao da nije bilo dosta osvajačkih pohoda, u 15. stoljeću Turci pred sobom potjeraše poslije toliko stoljeća Šokce i Vlase, ovaj puta s juga iz Bosne, natrag preko Drave, među Mađare. A kada je Eugen Savojski slavodobitno potisnuo islam preko Save, oslobodivši opustošenu zemlju Baranjsku, carica ju je zahvalno i velikodušno podijelila zaslužnoj carskoj vlasteli, otvorivši tako put brojnim seljacima željnih boljeg života iz Austrije i južne Njemačke....
Mađarska kraljevina iliti Ugarska obnovila je Baranjsku županiju koja je sve takva velika potrajala čak do Prvog svjetskog rata. A kada je taj isti Prvi rat po svom završetku krenuo mijenjati ljude i političke granice, spriličilo se, na temelju „etničkih i strateških načela“ jugoistočni dio dotadašnje Baranjske županije, poznat i kao „baranjski trokut“, otcjepiti od nove samostalne mađarske države i pripojiti isto tako novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. A tek poslije onog Drugog rata, u obnavljanju Mađarsko - Jugoslavenske granice, naš je „trokut“, radi većine šokačkog življa, prometne i gospodarske veze s Osijekom i istočnom Slavonijom, konačno pripojen tadašnjoj Republici Hrvatskoj.
Nekima će, dragi naši, ovi podaci zazvučati poput napetog povijesnog trilera sa sretnim završetkom, ali bogme i najnovijim, jednako tako dramatičnim nastavcima, a nama su zazvučali poput recepta za kakav dobar baranjski temeljac, nužan svakom obljubljenom jušnom jelu iz kotlića ili lonca.
Baš taj, mađarski šmek došli smo potražiti u ugodnom zelenom dnevnom boravku, skladne zelene (a kako bi drugačije i moglo biti!) kuće na kraju mađarskog sela Kopačeva, koje baš na tom mjestu prelazi u šaš, a ovaj u Park prirode Kopački rit. Naša domaćica je Ana Wild, etnologinja Muzeja Slavonije u Osijeku, draga, mlada kolegica puna muzejskog entuzijazma i stručne nestrpljivosti, po onoj, 'toliko se toga još treba napraviti!'. Ana često biciklom krstari prelijepom Baranjom. Uza sve ostale poslove u muzeju i na terenu, razvija internetsku aplikaciju radnog naslova „Obiteljske fotografije“, dijeleći s cijelim svijetom ideju kako su sve obitelji zamrznute u nekom trenutku pred objektivom, zapravo dio naše prošlosti, pa tako i nas samih. Jednako tako, uvjerava nas srdačna Ana, da iz Baranje ne možemo otići, a da ne potvrdimo znanje o jušnim jelima i ne saznamo zašto etnolozi tvrde da podunavska jela, za razliku od ostalih u Slavoniji, pripadaju muškoj kuhinji.
Njezina veza na terenu je Oliver Krištof, četrdesettrogodišnji ponosni vlasnik zelene kuće na kraju ovog ribarskog sela. Etnologu je veza na terenu od presudnog značenja. Već ste shvatili koliku sreću imaju naše kolegice iz osječkog Muzeja Slavonije sa svojim kazivačima. Dobar kazivač je vrhunska karta za putovanje po prošlosti, ali i sadašnjosti. Pravi kazivači su više od kazivača, zato ih Muzej u loncu od milja zove jataci ili pouzdanici, jer ti zaljubljenici u svoje običaje, odani baštini i tradiciji, naše su oči, uši i srce na terenu i često puta nas nesvjesno podsjećaju zašto smo za životni put odabrali baš poziv etnologa. Njima nikada ništa nije teško učiniti na terenu kad ih zamolimo, pa tako ni Oliveru nije bio problem za Muzej u loncu, uz čašicu ugodnog i srdačnog razgovora o svemu i svačemu, o sadašnjosti i prošlosti, pripremiti perkelt od štuke s tijestom, sirom i prženom slaninom. Naša Ana s Oliverom doista ima sreću, ovaj simpatični djelatnik Javne ustanove Parka prirode Kopački rit koji svakodnevno vozi turiste brodom, otkrivajući im ljepote i začudnosti ravnim Edenskom vrtu, zna sve o tradicionalnom ribarenju na dunavskim vodama, štoviše, zna izraditi svojim rukama već zaboravljene ribolovne sprave, a što je najvažnije, nacionalni je prvak u pripremanju ribljih jela.
Dok lakoćom onoga, koji u veselju dijeli s drugima najbolji, najsavršeniji perkelt od štuke na svijetu, simpatično tražeći hrvatske riječi, a posebice one pravih rodova i padeža, Oliver nam je ispričao sve o svom djedu Mađaru i baki Švabici. Učeći ribariti od djeda i oca kao dječak je slušao o vremenima kada su seljani do Ramsarske konvencije ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća ribarili organizirano preko zadruga ili velikim mrežama udruženi u kumpanije s jeseni, izvozeći ribu po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji i velikom dijelu Europe. Tradicionalno ribarenje, posebice oko Kopačeva bilo je razvijeno do obrta i od njega se bogme, moglo pristojno živjeti.
Bilo je to vrijeme kada su halaszi iliti alasi imali toliko posla da su znali i noćivati u ribarskim kućama, pripremajući, onako ogladnjeli od zelene rijeke, na otvorenoj vatri, na brzaka uz žegu, štuku u monderi ili monder štuku, šarana ili deveriku na rašljama, ili pak štogod iz kotlića.
Perkelt, kojim su Mađari, uz paprikaš i gulaš, svojim šarf temperamentom i šarmom osvojili cijeli svijet, i u baranjskom je multietno kotliću ostavio dubok trag. Posebno ovaj naš perkelt s vretenastom štukom, ribom sveždericom i kanibalkom, koja u glavi ima čak 700 zuba, ali malo pameti, pa joj je njena proždrljivost, Bogu hvala, danas došla glave.
Priča nam naš prijatelj Oliver, čija tri krasna sina David, Leonardo i Benjamin tečno govore mađarski jezik, pa čak i žena mu Bojana, inače Bosanka, da se danas perkelt od štuke pravi samo za važnije prigode i više ljudi, i da je najfiniji, naravno, onaj iz kotlića.
I doista, kad ga budete jeli, osjećat ćete se kao da ste na svatovskoj gozbi.
Dvije temperamentne cure iz naroda, sočna Crvena Rajčica i domaća Mljevena Paprika, zavele su dva fina momka, Kuhano Tijesto i Svježi Sir. Da je vjenčanje bogato i vatreno, to ne moramo ni spominjati, orkestar Začina svira, a mnoštvo svatova poput djeverova Crvenog i Bijelog Luka tanca, uz blagoslov debelog starog svata Pržene Slanine i starosvatice Otopljene Masti i, kumovanje, a koga bi drugoga, do li vesele i razuzdane kume Štuke koja daje sve od sebe da ne odete gladni.
Pa dobar vam tek!
Današnji recept: