Po esekerskom šmeku
Što je zajedničko granadir maršu, damen kapricu, Osijeku, gospođama Brigiti i Maji, te osječkom Muzeju likovnih umjetnosti? Vrlo jednostavno, esekerski nazivnik. Ako imate dovoljno strpljenja rado ćemo vas povesti kroz ovu računicu u dvije priče koje slijede.
Granadir, granatir ili grenadir marš, staro je, jednostavno, danas već pomalo zaboravljeno jelo, koje ipak začuđujuće odolijeva ovom našem 'zdravom' vremenu borbe s ugljikohidratima. Pripremaju ga još uvijek s nesmiljenim užitkom mnogi iz obiteljske navike, ali sve više i oni željni domaćeg slatkog mirisa prženog luka, i nostalgičnog okusa krumpira sjedinjenog s tijestom koje se opire brojanju kalorija. Ovo, nekoć vrlo popularno srednjoeuropsko jelo, zagrebete li malo po internetu, svojataju gotovo svi: Slavonci, Slovenci, Slovaci, Zagrepčani, Vojvođani, Česi, Mađari i Nijemci, naravno, tvrdeći da ga baš oni pripremaju na originalni način.
Osnovni sastojak granadir marša je krumpir, došao iz srednje Amerike u 16. stoljeću kao hrana bogova Inka s kojom su čak računali vrijeme i pokapali se, kako bi Europu odveć napučenu sirotinjom, koju niti iscrpljujuće i ubojito prekrajanje granica nije uspjelo istrijebiti, spasio od gladi. Španjolski osvajači i konkvistadori, poput Gonzala Jiméneza de Quesada, kada valjda više nisu imali što popljačkati iz porobljenog Novog svijeta, donijeli su – krumpir. Skeptična Europa, neko je vrijeme ove gomolje nježnih cvjetića doživljavala kao zavodljivu đavolsku biljku, otrov magijskog djelovanja. Malo pomalo, kroz mala, a ponekad i kroz velika vrata, nekad milom, a ponekad i silom kao kada se za pruskog vladara Friedricha Velikog nesadnja krumpira kažnjavala odsijecanjem noseva i ušiju, ova biljka se uvukla u temeljnu prehranu seljaka.
A kada se krumpir jednom zakorijenio na njihovim poljima, seljaci ga više nisu ispuštali iz lonca, nego su ga brojnim migracijama u potrazi za plodnom zemljom, vjerno nosili sa sobom, šireći ga na sve strane, istiskujući do tada omiljenu repu. Iako naš naziv krumpira potječe iz germanskog jezika jer se na njegovom temelju gradila prehrana prvih doseljenika, Švaba i Pemaca u Slavoniju, u nekim opisima slavonskih sela s kraja 19. stoljeća pronalazimo još uvijek repu kao naziv za krumpir.
U svakom slučaju ova izdašna i zasitna podzemnica svoj je obol dala i u prehrani nebrojenih vojnika u brojnim europskim ratovima. Jeftin, ekonomičan, nekvarljiv, krumpir je bio čvrst oslonac ekonomima garnizonskih kotlova, i što je još važnije, stalni pratitelj poljskih kuhinja na dugim marševima grenadira, posebnih pješačkih postrojbi pruske, francuske, engleske, ruske ili austrougarske vojske. Skuhan u ljusci, izgnječen, i zajedno s najjednostavnijom tjesteninom od malo brašna, soli i vode, dodan na masti preprženom crvenom luku, dobro začinjen, u trenu je bio spreman za jelo koje je mirišalo na daleki dom. Jelo koje si je samo dalo ime - granadir marš obilježilo je i posljednje velike ratove, posebice Prvi svjetski rat, ali i brojne austrougarske vojarne, leutante i oberleutante, poput onih iz osječke Tvrđe.
A gdje je grenadira tu ima i dama. Putevima kojima je u Osijek domarširao granadir marš, ljupko je, nogu pred nogu došetao i kolač damen kapric, osvojivši ga u hipu. U svakoj, ali baš svakoj od brojnih rukopisnih kuharica domaćica svih staleža koje je Muzej u loncu imao prilike prelistavati, pronašli smo ovaj, očito vrlo popularan kolač. Popularnost je kategorija koja se kroz vrijeme ne mijenja nego se, bez obzira o čemu se radilo, dokazuje na najčudnije načine. Da li će neko jelo postati popularno i kao takvo se pomamno i pomodno širiti, ne ovisi samo o dobitnoj kombinaciji sastojaka, nego o njegovom šarmu i zavodljivosti. Ta, tko ne bi želio imati u svojoj kuharici, a samim time i praviti kolač, šarmantnog, samoironičnog naziva, koji zapravo glorificira i legitimira žensku ćudljivost.
Zar vam se ne čini da je svoju popularnost ovom posve jednostavnom kolaču prvo mjesto na top listama domaćica željnih dokazivanja, svih vjera i nacija mnogoljudne Austro – Ugarske monarhije, osigurao upravo naziv damen kapric? No kako granadir marš nije ostao samo vojničko jelo, nego su se njime esekerske domaćice šmajhlale svojim muževima daleko od vojarni i fronta, tako niti damen kapric nije bio kolač koji su pravile samo dame, nego sve žene, kako nam sugerira njegov hrvatski prijevod – ženske mušice.
Uvjerili smo se svojim očima koliko je mušičav ovaj kolač. Iako beskrajno jednostavan, uspijeva samo pravim majstoricama. Poput žene koja drži do sebe i, koja će vas namjernim ili nenamjernim kapricima iznenaditi kad se najmanje nadate. A kad kolač uspije, poput ovog naše gospođe Maje, savršeni spoj laganog dizanog tijesta, domaće marmelade od kajsija i zapečenog snijega, topit će vam se u ustima poput dame u komplimentima kavalira.
No, prije nego s vama podijelimo ljepotu ovog kolača, dozvolite nam da vas upoznamo s prefinim granadir maršem kojega nam je spremila u svom domu gospođa Brigita Petrović. O obje ove divne gospođe, Osijeku i Muzeju likovnih umjetnosti, dragi naši, bit će riječi u slijedećoj priči koju nadamo se s nestrpljenjem očekujete.
Današnji recept: