Saganlijom i pester šnitama preko Pakraca, Pakre i Prekopakre
Mislio bi čovjek, čitajući ovaj naš naslov okićen robusnim 'r'ovima i krutim 'k'ovima, da smo se jadni nagazili neravnih kaldrma i pregazili silnih brda, sve uzdišući i lipšući da bi se dotepli do Pakraca, Pakre i Prekopakre. A zapravo uopće nismo. Štoviše, reklo bi se da je Muzej grada Pakraca, od svih slavonskih muzeja najbliži našem požeškom. Ne samo da smo u istoj Županiji, nego nas povezuje kanjon duhova prošlih vremena preko najviše slavonske bundeve - planine Psunja. Štoviše, ako je požeški muzej skoro pa najstariji u istočnoj Hrvatskoj, onda je ovaj pakrački, zasigurno najmlađi.
A u pakračkom muzeju, predivnom, markantnom obnovljenom baroknom zdanju dijela kompleksa vlastelinstva Jankovića iz 18. stoljeća, negdašnje upravne zgrade vlastelinstva, poznatijeg kao Mali dvor, inače zaštićenom kulturnom dobru, čeka nas uvijek nasmijana kolegica, kustosica i ravnateljica, zapravo jedina zaposlenica muzeja, Jelena Hihlih. Primjer je naša Jelena, vjekovne multikulturalnosti ovog srca Zapadne Slavonije. Iako Dalmatinka, srodila se s ovdašnjim ljudima i njihovim mentalitetom, i sama doprinoseći svojom osobnošću. U želji da upoznamo što bolje ovaj djelić Lijepe naše, mudro nam je odabrala sugovornice i jela koja će nam one pripremati. I tako Vam danas, zahvaljujući našoj Jeleni, ali divnim gospođama Dragici Crnković iz Prekopakre i Josipi Kordić iz Pakraca, možemo ispričati ponešto o saganliji i pester šnitama, posredno zaviriti u lonac jedne seoske i jedne građanske obitelji iz prošlih vremena ovoga kraja.
U lutanjima Muzeja u loncu i potrazi za zaboravljenim i nepoznatim jelima Slavonije, Baranje i Srijema koja će nam pomoći opričati ovdašnje običaje i dio prošlosti, nije nam lako uvijek sve složiti kako bismo se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu s pravim ljudima. Ali nekako ipak, ispadne tako. Zato nam je teško bilo za povjerovati da smo pripremanje saganlije, starog posnog jela neobičnog naziva zakazali baš na Čistu srijedu. I dok se, u kao britva oštrom plavom danu, snijeg još nije dao odlijepiti s pakračkih brda unatoč zubatom i varljivom suncu, mi smo se nauživali priča o nekdašnjem životu prekopakranske stare obitelji, Širske družine, sve onako ušuškani u toplini kuhinje u kojoj se polako, baš kako treba, krčkala saganlija.
Gotovo su stoljeće i pol udaljena sjećanja na život u družini iz koje je potekla gospođa Dragica od putopisnog skena Male Vlaške. Tako je ovaj brdovit i šumovit prostor od Save do Požege nazvao krajem 18. stoljeća svjetski putopisac Friedrich Wilhelm von Taube u djelu „Povijesni i zemljopisni opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srijema“, prvom koji je tada službenoj Europi približio naše krajeve tek zavidanih rana od turske okupacije. Mora da se ostatak kulturnog svijeta naveliko iščuđavao kuriozitetima i egzotama koje im je u navedenoj knjizi 'odokativnom' metodom, vrlo slikovito detektirao ovaj kraljevski odvjetnik. Od svih čuda, poput onih da muški puštaju bradu bez podsijecanja, da djeca po zimi hodaju bosa po snijegu samo u košuljama ili da dozrele usjeve drže vani na hrpi u gomilama, opisao je gospodin von Taube i lov na medvjede kojih je bilo na pretek baš u ovom pakračkom kraju. Uz onaj gospodski način lova pomoću hajke i pušaka, najviše ga se dojmio onaj primitivni, kojim su seljaci hrabro dražeći medvjeda pobjegli na drvo čekajući da im se zvjerina onako zapjenjenih i razjapljenih laloka približi tako blizu, kako bi mu jedinim oružjem, oštrom sjekiricom preciznim zamahom, odsjekli prednju šapu. Medvjed bi se urličući od bolova stropoštao s drveta na tlo i iskrvario, a naš bi seljak, sretan što je izvukao živu i zdravu glavu, bez puške došao do zaslužene zdrave masti, slasne šunke i skupog krzna, spašavajući tako svoje volove koji su slobodno živeći u šumi bili omiljena hrana medvjeda.
Puno je od tada prošlo vremena, a mi svejedno otvorenih usta, baš kao nekada ona europska gospoda, slušamo našu kazivačicu koja nam pripovijedajući o hrani u djedovoj zadruzi otkriva neki nepoznati svijet.
Da nije tajo, kako su s poštovanjem zvali svog gazdu, kao bog i batina organizirao strogi život u ovoj petnaestočlanoj družini, ne bi imali 25 jutara zemlje za pod motiku, ne bi među prvima imali zidani zahod i bazen za kupanje začepljen okuminom od kukuruza, ne bi kao rijetko tko imali prodimljenog, propečenog i u masti zatopljenog mesa zbog kojeg su se suseljani rado odazivali pomoći pri kopanju …….
Na spomen one reduše s korpom na glavi, koja nam u ovakvim pričama redovno iskrsne u svoj svojoj privlačnosti kao da smo mi cijelo jutro gladni kopali po suncu iskrivljenih leđa, uvijek nam zaiskri djelić još neotkrivene prošlosti. A kako i ne bi. Od jednostavnog menija s juhom ili paprikašem u kantici, zatopljenog mesa i luka, pa sve do rezanaca s makom ili orasima na suho u korpi, jer nije bilo vremena za pečenje štruca, posebno nas impresioniraju životno domišljeni detalji. Kao na primjer, na vrhu korpe ispod najljepšeg peškira, žlica meda u lončiću koja je privlačila ose i samim tim odbijala muhe od hrane. Zaprepašćuje nas praktičnost o kojoj nas nisu učili u školama, o kojoj nismo čitali u knjigama. Štucku, kako je ovdje zovu ili zemljanu testiju u kojoj se nosila voda u polje, gazda je redovito prije ovakvog posla oplitao svježom raženom slamom kako bi bunarska voda na vrućem suncu ostala što duže hladna.
S jednakim uzbuđenjem slušamo o sušenim mladim mahunama za zimske čušpajze, uskrsnim pečeno – kuhanim kotačima, o posnoj pogači s kompotom od sušenog voća i slanom špičjem dizanom kolaču, badnjačkom kruhu kićencu kojega su kao poparu potparenu u drvenoj zdjelkici na kapljevini od božićne pečenice u slast smazali za doručak na Sveta tri kralja, o obrednoj pletenici u čije se tijesto umjesto krumpira miješa dinstana šećerna repa….. Slušamo, sad već nadraženih i dobrano usplahirenih čula od neodoljivog mirisa koji se širi iz kuhinje priču i o čuvenoj saganliji.
Iako je zaboravljeno jelo od graha, saganlija dobila ime po turskoj riječi saglam iliti grah prebranac, objašnjava nam ljubazno i nadasve strpljivo simpatična gospođa Dragica, inače medicinska sestra u mirovini, u Prekopakri se pravila posebno za svečane prilike isključivo od graha bolozana ili prdavca. Konačno i stari rječnici nam otkrivaju opravdanost ovog naziva, jer bolozan znači trublju kojom po rijeci lađe upozoravaju na svoj prolazak. Bilo kako bilo, radi se o vrlo rijetkoj vrsti graha koji je rodio na malo, sadio se po jedan slog na pritci uz krumpire, pomno pazeći da susjed nema u blizini posađene kukuruze s običnim grahom kako se ne bi pokrižali. Dakle, reklo bi se da je bolozan, sve onako džinovski i šaren bio grahovska ekskluziva od kojega se pravila saganlija za svečane ili obredne gozbe, toliko omiljen da je nerijetko tijekom godine završavao kao prilog najfinijim pečenkama.
Pakrac se spominje kao utvrda u trinaestom stoljeću, oblika nepravilnog peterokuta, sa sedam okruglih kula na rubovima i velikom branič kulom, opasana tvrdim zidinama na kojima su bile puškarnice. Preživio je Pakrac kao utvrda i provale Tatara, križare ivanovce hospitalce, Turke i baruna Franju Trenka, bio je čak dom kovnici novca banovca bana Stjepana u srednjem vijeku, ali je počeo postajati gradićem tek pod utjecajem plemićke obitelji Janković koja si je ovdje s razlogom dala sagraditi i kuriju i sve silne, Bogu hvala, sačuvane zgrade među kojima je i ona muzejska. Kozmopolitskim je postao u vrijeme Austro - ugarske monarhije koja je ovdje rasijala svoje brojne nacionalnosti, Čehe, Nijemce, Mađare, Židove, pa čak i Talijane. Svi su oni kao obrtnici, radnici ili trgovci pronašli, uz domaće Hrvate i Srbe, svoje mjesto pod pakračkim suncem unijevši europski štih u svakodnevnu prehranu. Razmišljamo kako je živo čudo da je ovo, u Slavoniji rijetko jelo uopće preživjelo u ovako multikulturalnom kraju gdje su se miješale kulture različitih narodnosti koje su dolazile, prolazile i ostajale u potrazi za boljim životom. U toj gustoj multietničkoj juhi, mnogi stranci, a posebno domaći i Hrvati i Srbi, nastojali su sačuvati svoj nacionalni identitet. U tome im je najviše pomogla nošnja i vjerski običaji, tako da recimo, posebice između dva svjetska rata, nije bilo hrvatske kuće u Prekopakri koja nije imala zidnjak s natpisom „Živjela naša hrvatska mati, živio Bog i Hrvati!“.
Ne moramo ni spominjati da je držanje do vlastitog identiteta, poštovanje, ali i sama snošljivost, bilo nužno kao preduvjet da bi se moglo živjeti u miru i prosperitetu, čega je na ovim prostorima, na žalost, u prošlosti po neki puta znalo biti premalo.
No, hrana je čudesna, preživljava i nadživljava sve, ratove, suše i gladi, čak i ljude koji ju prenose. Ni Turaka, ni Židova u Pakracu i njenoj okolici više nema, a saganlija i pester šnite i dalje žive.
Pester šnite, jedan beskrajno zanimljiv jednostavni kolač iz novije povijesti u kojemu se mljeveni orah krije i u tijestu i u nadjevu i u glazuri, preživio je između ostalog zahvaljujući našoj drugoj kazivačici, gospođi Josipi Kordić i njenoj majci koja ga je pokupila prije Drugog rata od Židova, obiteljskih prijatelja Druker. Ova, puna duha umirovljena teta u vrtiću, sve je strahote izbjeglištva i razaranja Pakraca za vrijeme Domovinskog rata preživjela zahvaljujući sretnim i bogatim uspomenama iz djetinjstva uz oca Josipa Kordića, poznatog pakračkog obrtnika limara od kojega je pokupila, kaže ona, najveću životnu vrijednost – poštivanje čovjeka po onome kakav je, a ne tko je.
Za razliku od Prekopakre, središta Pakraca svega nekoliko ulica dalje, živjelo je obrtničkim životom u kojemu se lagano fruštukalo, meso jelo svaki dan za ručak uz dodatak nezaobilaznih kohova, slatkih rezanaca ili šmarnova. Uz hranom i kolačima bogate Uskrse i Božiće, posebno se slasno jelo za nedjeljne ručkove u vinogradu gdje je uz brojne prijatelje, nerijetko gost bio vinogradarski ćevap, a o obiteljskom blagdanu Josipovu, da i ne govorimo. Nije ni čudo, ipak uz nju Josipu, ovo časno ime je nosio i njezin otac. Majka si je davala truda, kao što su to majke u građanskim kućama uvijek nesebično i ponosno činile, i pekla po dvanaest vrsta kolača, dok je otac u šunkoferu, limenom kalupu obavezno kuhao šunku koja se već uz rakijicu služila jutarnjim čestitarima. Navečer su na gala večeru na kojoj nema čega nije bilo, uz obavezni burić na stolu od trideset litara najboljeg vina, dolazili svi ostali čestitari. Pjevalo se uz harmoniku, a otac je znao dovesti i glazbu iz obližnjeg hotela, natječući se dobronamjerno sa susjedom preko puta koji je također slavio Josipovo. A u ponoć je stizala poslastica – vrući štrudl 
od višanja iz rakije višnjevače. Pa onda tako do zore.
Na žalost, takvih kućnih zabava u kojima su se svi u gradu čestitajući jedni drugima bez razlike imendane i krsne slave međusobno obredali, kao ni limene glazbe nedjeljom kod Hrvatskog doma, pa ni Prvomajske budnice, davno više nema. Sada je neki novi Pakrac, s novim običajima i novim navikama. Boljim ili lošijim, to pak, nije na nama da sudimo. Ali jedno sigurno znamo, ako je suditi po saganliji i pester šnitama, prošlost u Pakračkom kraju i nije bila tako loša. Štoviše, bila je prefina!
Današnji recept:
- fotogalerija «Pakrac i Prekopakra»