Zaboravljena poslastica - turšija od krušaka miholjača.
Nekada davno, davno, u vrijeme naših djedova i baka, dok su se još na seoskim sokacima za nedjeljnih poslijepodneva igrala kola, dok su ljudi bili određeni ritmom prirode od koje su živjeli, pravila se turšija od krušaka mi'oljača.
Ova je turšija omiljena je poslastica za dugih zimskih mjeseci koju su rado jeli i mladi i stari. Poslastica koja ide rame uz rame sa šljivama, jabukama i kruškama sušenima u krušnoj peći, pčelinjim medom i medom od šećerne repe ili sa onim bez trunke šećera tvrdo ukuhanim pekmezom od šljiva. U vrijeme kada je šećer bio preskup i nije ga bilo, kad su se kolači pravili samo za velike svece, a djeca nisu znala za kupovne slatkiše, grickanje listića suhe jabuke, kompot od osušenih šljiva, kruh premazan crnim šljivovim pekmezom ili melasastim medom od šećerne repe bilo je veliko i nadasve zdravo zadovoljstvo.
Ipak, nekako po pričanju naših kazivača u selima Požeštine, najveću cijenu je imala upravo turšija od krušaka miholjača. Zapravo to je bilo i jedino voće koje se spremalo na takav način. Tome je vjerojatno kumovala kvaliteta ove stare autohtone sorte krušaka koja se bere o Miholju (29. 09.), i ognjili (omliči, udobri se) nakon mjesec dana stajanja u otavi, zobi ili slami, te bude spremna za spremanje u burad ili badnjeve u kojima se čuvala u podrumima i pivnicama. Osvježavajuća reskost same kruške i vode glasila je kao vrlo zdravo jelo i piće. Služila je kao nadopuna posnom adventskom i siromašnom zimskom stolu, kao delicija za božićnih svetaca, ali i kao okrijepa koja se nosi u milošće bolesnima.
Tragom tog jednostavnog, zaboravljenog recepta u želji da rekonstruiramo i dokumentiramo cijeli proces izrade turšije pronašli smo ovu relativno danas rijetku autohtonu krušku sakrivenu kraj bostana čika Ilije Grgića u Radovancima pokraj Velike. Krasna, stara razgranata miholjača koja je spremila tko zna koliko turšija. Nama amaterima, nevježama u penjanju i branju sa dugačkim braljkama nije bio nimalo lak zadatak sakupiti tri gajbe krušaka vodeći računa dakako da budu neoštećene i po mogućnosti s peteljkom.
Kako bismo bili sigurni da radimo turšiju na tradicionalan način odnijeli smo kruškice u Bankovce kod bake Marije i dida Mate Budiselić, naših već iskušanih kazivača koji su nas svojim sjećanjima i iskustvom često kroz različite teme vodili u vrijeme ranih tridesetih godina 20. stoljeća. U njihovoj štali spremili smo kruške da odstoje u mirišljavoj otavi vodeći računa da se ne dotiču.
No, nismo odoljeli da od onih natucanih krušaka punih reskog soka koji obilno curi iz svake brazgotine, ne napravimo u našoj muzejskoj čajnoj kuhinji prvo jelo iz muzejskog lonca – kompot od krušaka.
Nakon točno mjesec dana kad su kruške 'udobrile', baka Marija i dida Mato pokazali su nam kako se sprema turšija od krušaka miholjača. Na žalost, već je davno iz upotrebe izašla drvena burad i badnjevi koje se čuvaju jedino još na tavanima i u muzejima, pa smo se odlučili za nužnu varijantu plastične posude. Kad smo još jednom pregledali i obrisali svaku valjanu krušku, na dno posude smo stavili red višnjevog lista, na njih red krušaka, pa red lista vinove loze, red krušaka...i tako do vrha.
Smjestili smo posudu u hladnu i mračnu muzejsku čuvaonicu, ulili smo vodu (na žalost nismo imali potočnu ili bunarsku), pritisnuli kruške sa kamenom i sad čekamo prvu priliku da ovu zdravu deliciju podijelimo sa posjetiteljima jedne od budućih muzejskih događanja posvećenih istraživanju tradicijske hrane Požege i Požeštine.
Današnji recept:
- turšija od krušaka miholjača