Ili kako su tri Kneza pojela pečenku prije Tri kralja
I eto, vrijeme došašća kao i svake godine samo nam je tako projurilo, a još brže ono između Badnjaka i Sveta tri kralja.....Kako li je tek brzo prolazilo onima prije nas, koji nisu to vrijeme provodili u dnevnoj suludoj jurnjavi priprema i večernjoj bezvoljnoj igri s daljinskim ispred TV-a u potrazi za američkim blagdanskim instant filmovima koje još nismo gledali.
Oni prije nas, posebice na selu, nekako su to vrijeme, posebice između Božića i Tri kralja doista slavili. A nije se ni moglo drugačije uz sve one zimske minuse, silu snijega i običaja po kojima se nekad prepoznavalo božićno vrijeme. Poslije osnovne brige za marvu, trebalo je obići sve Stjepane i Ivane, stići u kolo svakog poslijepodneva i večeri, izjesti sve te pečenice u kući i susjedstvu. Ovo posljednje, bogme i nije bilo teško, osobito ne jednoj povećoj zadruzi željnoj mesa kojoj je ta ista pečenica, od gladnog povratka s ponoćke do presita Tri kralja, uglavnom bila temelj svakog obroka.
A kako i ne bi, kad je najveća mesna poslastica, kraljica svečarskog stola u Slavonca, odvajkada pečenica - pečeno prase na ražnju. Najarhaičnije mesno jelo, u kojemu su uživali i naši preci u prapovijesti u istom takvom rudimetarnom obliku zadržalo se uz najveće ovacije i ono isto meračenje do dana današnjeg. Fini gospodin Friedrich W. Taube putujući Slavonijom i Srijemom krajem 18. stoljeća, ostao je zaprepašten slikom cijelog pečenog praseta na stolu od kojega si je svatko sam rezao cijele komade.
Gopodin Tomislav Knez, koji niti danas ne može zamisliti božićne blagdane bez pečenja pečenke u svom dvorištu, sjeća se svog djetinjstva kada je uz ujaka i djeda Matiće u rodnim Seocima, baš poput svog unuka Ante danas, sudjelovao u ovom 'svetom' poslu, upijanjem slika i priča starijih. Od onih, kako se radi praktičnosti ovaj nimalo lak posao znao još prije zore započinjati u šumi u blizini okućnice uz kakovo već srušeno deblo, do onih kako se naporni desetosatni posao monotonog okretanja ražnja skraćivao čestim izmjenama barem trojice muškaraca, amperom vina, dovoljno blizu vatre da se temperira i, lončićem koji je kružio od usta do usta. U vrijeme njegovog poslijeratnog djetinjstva, pečenice su se jele još uvijek na način da se pečeno meso rezalo s ražnja, baš kao nekada u vrijeme Taubeovih putešestvija. Gazda bi pred svaki obrok i kad bi dolazili gosti, silazio u podrum ili pivnicu, i s praseta još uvijek na ražnju rezao najbolje komade, pazeći da plećka i glava ostanu za Tri kralja. Iako su se nekad na ražnju pekle fajferice ili ruđani teški i do 90 kilograma, do Tri kralja, često da je jedva preživjela i praseća glava. Zar je onda čuditi se onoj:
Oj Božiću, žao mi je na te,
Ja bih dao tri Uskrsa za te ,
Tri Uskrsa i troje poklade
I Petrovo, makar u litu je!
A upravo veliko finale božićnog ciklusa, povratak u krutu stvarnost i ne baš jednostavnu svakodnevicu, bilo je Vodokršće i Tri kralja.
I dok su građanke zahvaćale iz velikih buradi punih posoljene blagoslovljene vode u predvorjima terezinske i fratarske crkve uoči posljednjeg božićnog sveca, noseći je kući za 'nedaj Bože', seljanke su iz svojih župnih crkvi i po nekoliko kilometara preko polja po snijegu ili blatu vukle ampere svete vode, kojom bi gazda i gazdarica sutradan, na sam blagdan još prije svanuća posvetili sve svoje najvrijednije: kuće, kijere, štale, svinjce, podrume, pivnice i ambare, polja, vinograde i šljivike. Čuvali su tu vodu i za škropljenje pčela pri rojenju, kao i za početak svakog većeg posla koji je trebao proći uz Božji blagoslov. Stare su pak žene nadolijevale novu posvećenu vodu na staru, vjerujući da što starija, voda ima veću moć protiv, mora, vukodlaka i vještica. Na Tri kralja, prije sunca, valjalo se i umiti u toj vodi, bez brisanja lica. Ostatak je to davno zaboravljenog običaja kada su se to jutro bez obzira na ciču zimu, vjerujući u čudotvornost vode kupali na potocima i vrelima, tjerajući šugu, kugu ili bilo koju bolest od sebe. Dan uoči Tri kralja zvali su i mali Badnjak jer su ga nastojali provesti u postu, a u davna vremena 19. stoljeća vjerovalo se da sretnici noć uoči mogu, baš poput Sveta tri poganska mudraca, ugledati nebo u času kada se otvara na svega nekoliko trenutaka. I dok su u tom času prosvjetljenja Kraljevi zaželjeli pronaći dijete Isusa, naši stari su se zadovoljavali puno prizemnijim željama.
U gradu, kako nas obavještava Luka Ilić Oriovčanin, đaci su na Tri kralja, od kuće do kuće nosili Betlehemsku zvijezdu sa pet ili sedam rogova od papira, s jednom ili dvije svijeće na dugačkoj motki pjevajući iste pjesme kao i o Božiću. Još jedan običaj koji se zadržao samo u gradu, stigavši nam sa sjeverozapada poput klecenbrota, bio je i igrokazni ophod u stihovima uz pjevanje Triju kraljeva, anđela, Boga, Adama i Eve, koji su također kostimirani obilazili požeške obitelji.
No kako bilo da bilo, poslije posta, bdijenja, obrednog umivanja zorom, škropljenja svetom vodom i jutarnje mise, svi su navalili na posljednje ostatke pečenice sastrugane s ražnja.
Iako je pečenica kao dokaz neuništive žudnje Slavonca za finim pečenim mesom preživjela do danas, činjenica je da Knezovi, pekući pečenicu za Božić, dan uoči Badnjaka obično onako, iz čiste objesti prvo pojedu još vruću glavu. Jer se danas niti najfinije meso pečenke, a kamoli glava ne čuva do Tri kralja. A i zašto bi, kada se danas peku male pečenice od 25 do 35 kilograma koje se s larfom za želju pojedu još prije nove godine. Konačno, kaže gopodin Knez, nekada, u nedostatku hladnjaka, pečenice su održavale svoju ukusnost polusmrznute na hladnim slavonskim zimama, dok im se danas u hladnjacima posve promjeni okus.
Iako se prijašnje iskustvo pečenja prenosilo s oca na sina, s našeg današnjeg gledišta, uz primitivna ložišta, veliku potrošnju drva, ručno okretanje, desetsatno pijenje vina i rakije, prevelike svinje, uspjeh i nije bio najslavniji. No, tadašnjem seljaku, željnom mesa pod svaku cijenu, ti nedostaci, sigurno nisu smetali. Ipak, neki naši izvori navode da su početkom 20. stoljeća, dolazeći na česte gradske sajmove, seljaci više nego rado kupovali komade mesa pečenki požeških gostioničara, sve onako na ražnju prislonjene uz vrata gostiona na prašnjavim ulicama. Na glasu je posebno bio izvjesni Benjoš Pavić, koji se proslavio svojim prasećim i volovskim pečenicama, pa su ga zvali i u sam Zagreb kao 
meštra od pečenki na razne važne prigode. Inače se početkom 19. stoljeća pečeno meso sjeklo i prodavalo i na štandovima požeških sajmova. Štoviše, jedan izvor bilježi imena seljaka iz okolnih sela Drškovaca, Seovaca, Vrhovaca, Emovaca i Vidovaca koji su se izvještili i svojim pečenkama konkurirali gradskim pečenjarima, pa je u borbi za sigurnu i laku zaradu, pala i koja nesigurna ali teška šaka.
Na žalost nisu svi imali sreću u današnjem međugeneracijskom vakuumu naučiti uz oca ili djeda kako ispeći dobru pečenicu. Početak je godine i, nije naodmet da Vas naučimo uz pomoć naša tri Kneza (djeda Tomislava koji je svoje iskustvo pečenja pečenica doveo do savršenstva, sina Borisa (inače fotografa našeg Muzeja u loncu), i unuka Antu koji će jednog dana prenijeti ova iskustva svojoj djeci), kako ćete uspješno za bilo koju prigodu (a mi Vam ih doista ove godine želimo pregršt), ispeći slasnu, ukusnu pečenicu jantarne kožice koja vam se uz hrskanje topi u ustima, tražeći još.....
Današnji recept: