«U Požegi, diko moja, dućan do dućana...»
Pitate se kakve veze ima kitnkez s požeškom starom trgovačkom obitelji Kindl i požeškim pokladama?
Jeste li pročitali našu posljednju priču o čudotvorno stezajućem jelu pačama? Poput moruninog mjehura, životinjskih nogica, u istu svrhu prirodnog stezanja, zahvalna je i dunja.
Nekada prije, s naznakom prvih maglovitih jutara, otpalog lišća po umornoj travi i tek dozrelih dunja, požeška dvorišta su mirisala na pripremanje domaće zimnice. O da, u ta vremena nije bilo niti jedne domaćice koja nije znala praviti kitnkez ili sir od dunja. Ova poslastica boje jeseni, oblika maštovitih kalupa, koja se onako slatka jela u malim dozama, može stajati godinama. Dobra je kao samostalna slastica, dodatak kolačima, a narezana na komadiće i uvaljana u kristal šećer mnooooooogo je zdravija inačica gumenih bombona. I zato se s razlogom pitamo zašto se ova slastica danas izobičajila?
U potrazi za zaboravljenim jelima požeških gastro priča, naletjeli smo na jednu pravu muzejsku bombu, koja je kroz kitnkez eksplodirala upravo u našem Muzeju u loncu.
U uglaonici glavnog požeškog trga, nasuprot najstarije barokne zgrade muzeja, podno stana obitelji Kraljević i odmah pokraj njihove apoteke, još početkom 20. stoljeća, Viktor Kindl je otvorio trgovinu delikatesa. Kako je Požega oduvijek bila trgovište s mnoštvom trgovina, konkurencija je bila velika. Čitamo i ne vjerujemo, da su 1934. godine u gradu opstojale čak 73 trgovine svih vrsta, što kolonijalno špecerajske, što željezare, staklane, manufakturne, što konfekcijske, što mješovite...... Natjecali su se požeški trgovci, posebno oni delikatesa i špeceraja, znajući za gastronomske navade svojih sugrađana, tko će imati više kvalitetnijih stranih sireva, svježeg putra, više vrsta domaćih vina i stranjskih mineralnih voda, živih domaćih, i desertnih riba sjevernih mora, svježeg voća i povrća južnih mora, kavijara, mirodija, kontinentalnih mesnih noviteta, pa čak i kiselog zelja i repe.
Požeške su novine u prošlosti, poput Narodnih novina i Slavonca, prštale duhovitim i primamljivim oglasima u stihovima, posebno popularnima 30-tih godna prošloga stoljeća. Po njima sudeći Požežanima nije ničega nedostajalo, trgovci su ih razmazili svojom dobrovoljom i bogatim asortimanom. U šaljivom tonu reklama, dućanđije su hvalili svoju poslovičnu uslužnost, dobru vagu, najniže cijene, najbogatije opskrbljeno skladište....
Bila su to mjesta gdje ste mogli naći sve, od igle do lokomotive, poput onih trgovina na međi neosvojenih prostranstava. Kod Kindla, osim delikatesnih prehrambenih artikala, mogli ste recimo pronaći baruta, lovačkih potrepština i naboja, galice i lika, najrazličitijeg tekstila... Svaki se trgovac trudio imati ono što njegov susjed nema. Kako je Kindl uz trgovinu imao i mali biffe, njegove su reklame pozivale i na domaće gablece, požeško vino, špricere i pivo:
«Ispod starih bolta buffetu svatko kroči
Ala Pilsen pivo, tu se friško toči
Po 10 dinara litar požeškoga vina
Engleski jezik i salama fina
Kulen sremski i šunka domaća,
I čuveni med iz patent saća
Glasoviti kajmak iz Užica grada.
Samo da je struk još luka mlada
Došla bi tu cijela promenada
Prvorazredna roba i tu nema švindla
Pokušajte samo kod našega Kindla!»
Stare zgrade na glavnom trgu i pokrajnjim ulicama ovoga prelijepog slavonskog grada u hladu Požeške gore, u kojima su se zajedno s vremenom izmjenjivale trgovine visokih drvenih pultova i stelaža, bezbrojnih polica, ladica i sanduka, trgovaca poput Reittera, Kraussa, Preissa, Weissa, Kohna, Gerškovića, Wolfa, Bienenfelda, Spitzera, Ilijaševića, Šlezingera, Vincijanovića, Pipinića, koji su došli iz cijele Austro-Ugarske okušati sreću, svašta bi nam mogle ispričati. A koliko je preživjelo povezivanje trgovine kao mjesta s trgovcima, govori i činjenica da smo i danas trgovine skloni zvati po trgovcima koji su ih nekada davno vodili (Kod Martina, Kod Ula, Kod Lovrića, Kod Topola, Kod Gatija, Kod Marićke...).
Trgovine nisu bile samo mjesto gdje ste za novce ili na tekicu mogli dobiti sve što trebate u bilo koje doba dana, pa čak i nedjeljom. Za razliku od današnjih bezličnih trgovačkih centara, nekada su te male prostorije, do stropa načičkane robom, bile mjesto cjenkanja, viđenja, druženja, saznavanja gradskih novosti, zabave, pa i ogovaranja, baš kako kaže reklama Ambroza Pipinića u Šijaku iz 1924. godine:
«Kod mene se drže zbori
Skupštine i dogovori,
Tu se vijeća tko se ženi,
Tko za koga kćer udaje,
Tu i starom Martinčiću
Svakog dana stanica je.
Stog narode svaki dan
Samo k meni u dućan.
Komu je do robe prave,
A kom je i do zabave.
Komu je do niske cijene
A komu je i do mene.»
E, baš jednu takvu trgovinu od 1909. godine, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata imao je Viktor Kindl, zvani Vićo, omiljeni trgovac, vinogradar i Požežanima dobro znani pajdaš. Svojim vedrim, vrckavim duhom zabavljao je mušterije, ali i široki krug prijatelja, pa nije čudo što je bio nezaobilazan i rado viđen gost na svim požeškim javnim i privatnim vinogradarskim veselicama, rado spominjan u svakom pokladnom broju Šijaka.
Pozitivan duh i dar za glazbu kod Kindlovih zarazno je prijelazan. Veseljak poput svoga oca Viktora, koji je umah oko sebe stvarao dobro raspoloženje, bio je i sin Branko, također požeški cijenjeni trgovac i aranžer, 40-tih i 50-tih godina 20. stoljeća često s harmonikom u ruci, ali i unuci Željko i Vladimir, jedan tehnička podrška, a drugi bubnjar u požeškoj grupi Asinhroni, još davne 1968. godine. Za sada se loza Viktora Kindla u istom tom vedrom, raspjevanom duhu rastegla sve do praunuke Ivane Kindl, priznate hrvatske glazbene dive i njenog brata Branka.
Marija Kindl, Željkova supruga i Ivanina majka, danas s velikom ljubavi istražuje i sabire detalje povijesti obitelji Kindl, od starih fotografija i albuma do dijelova namještaja i uporabnih predmeta koje je zatekla. U vrijeme kada se pokušavamo riješiti naslijeđene starudije, jer nam se ne da održavati stari namještaj i polirati kakva mesingana bakina zdjela, gopođa Marija je pravi primjer poštovanja prema precima obitelji u koju se udala. Predvorje stana Kindlovih, pretvorila je u svojevrsni obiteljski muzej.
Jednako tako, kao da se to podrazumijeva, nije se puno ustručavala uhvatiti ukoštac sa zamolbom Muzeja u loncu da po prvi puta u životu napravi kitnkez, nesuđenu popudbinu predaka svoje obitelji. Štoviše, u želji da dođe do pravog rezultata nije joj bilo teško isprobati čak tri različita recepta, odnosno verzije ove slastice. E, to Muzej u loncu zove entuzijazmom!
U prošloj sušnoj godini dunje se baš nisu isprsile, teško ih je bilo pronaći i na požeškom pijacu....No, zahvaljujući Marinim prijateljicama (Jasmina Radan) i prijateljičinim prijateljicama (Dajana Hart), žuto mirišljavo zlato zasjalo je u domu Kindlovih, vraćajući mirise zimnica prabaka, i onih Kindlovih i onih Dujića o kojima ćemo tek pisati.
I opet, kako jednostavna, a kako originalna zimska poslastica – skuhane propasirane dunje, zaslađene šećerom, aromatizirane limunom, uz dodatak ili ne, sjeckanih oraha. Zahvaljujući Božjem daru, sve je to nekako povezano i stisnuto samo od sebe, tvoreći – meku i kompaktnu, podatnu i slatku
dunjastu smjesu, koja, što se duže suši, to je sve bolja. Quittenkäse – kitnkes/kitnkez ili sir od dunje, kako mu ime da naslutiti, nije samo austrougarska izmišljotina. Ovu su slasticu kao kotonjadu preuzeli Dubrovčani i Dalmatinci od Talijana, dok ju Španjolci obožavaju pod nazivom membrilo. Zar je onda čudno što je marmelada dobila ime od portugalskoj riječi marmelo ili dunja?
I dok se jeseni sjećamo samo po preostalim staklenkama zimnice u smočnici, nestrpljivi proljeća već zimu tjeramo s maškarama. Ipak, ne čekajte slijedeću sezonu dunja, pokušajte, barem za probu od onih preostalih s ormara napraviti ovu zanimljivu poslasticu.
A kad smo već kod maškara, nije na odmet završiti našu pričom sa slikom maškara iz rukopisa Vilka Vidmara u kojemu se živo sjeća svoga djetinjstva u Požegi na razmeđu stoljeća. Ne samo što su te godine bile vrijeme obilja, blagostanja bez ratova, nego i nekakve obijesti ponesene sviješću kraja jednog cijelog tisućljeća. Godine 1899., naš je Viktor Kindl imao svega 16 godina, već je uvelike učio za trgovca, i možda, tko zna, sudjelovao u opisanim maškarama. Iako su konfete ili korijandole odavnina poznate svijetu, u Požegi su se prvi puta pojavile, baš te 1899. godine. Dakako da su se šareni papirići, donešeni odnekud kao novotarija brzo potrošili, pa su obijesna mladež, đaci i kalfe, a bogme i namaškarirani građani ispraznili požeške dućane pokupovavši svu rižu, grah, grašak. Dakle sve što je ličilo konfetama bacale su maškare jedni na druge po ulicama i korzu na glavnom trgu. U času sve je završilo ugaženo u blatu, kaže naš Vidmar, a jedino su profitirali špecerajske dućanđije... Ali razmišljamo mi danas, tko će zamjeriti maškarama, a i trgovcima?
Današnji recept: