fini liptauer, namaz od sira i putra sa srdelicama
U pitomom seocetu Mitrovici, na cesti prema starodrevnom kupalištu Velika, nekoć davno, u doba Marije Terezije, njen omiljeni barun naslijedio je od oca mali, skladni ladanjski dvorac s parkom. Glas o barunovim uspjesima i neuspjesima toliko je dojmio seljake, da su 1912. godine svoje selo prekrstili po njemu u Trenkovo. Ime je ostalo, ali su se zato vlasnici dvorca mijenjali. Od 1902. godine, u njemu se baš ladanjski ugnijezdila Gabrijela pl. Rakodczay, supruga omraženog mađarona Alexandra, predsjednika Banskog stola u Zagrebu i predsjednika senata koji je 1895. godine sudio đacima optuženima za spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu.
Nekoliko godina prije nego li će joj umrijeti muž, plemenita Gabrijela odlučila se vratiti u Zagreb, u svoju palaču na uglu Zrinjevca i Boškovićeve, vodeći sa sobom, kako bi joj bile pomoć oko kuhanja, dvije sestre, trenkovačke seljančice. Starija se Terezija čisto dobro snašla kao glavna kuharica gospodskih kerefeka, čestim hoch gostima, koje su služili livrirani pedinteri.
No, kao u pravoj romantičnoj priči, jednoga je dana susrela, možda baš dok je na Dolcu kupovala sir, putar i usoljene srdelice žureći pripremiti liptauer za poslijepodnevni gospodski jauzn, gle čuda sudbine, svog Trenkovčana, dragoga Ivana Takača s kojim je išla u pučku mihaljevačku školu. Možemo ih zamisliti kako se šeću Zrinjevačkom nedjeljnom promenadom u rijetkim slobodnim satima i maštaju o skromnom vjenčanju, o vlastitoj kovačkoj radnji, o požeškim nedjeljnim jutrima na Starom gradu uz limenu glazbu. Ipak, kako bi rekli naši pametni stari, čovjek snuje, a Bog određuje, pa su se Takačevima njihove dvije djevojčice rodile u služinčadskim prostorima Rakocajkine zrinjevačke palače. Iako je starija dobila trenkovačko ime Ankica, a mlađa zagrebačko Hermina, nadimke Medika i Mimica, kojima ih je prekrstila preuzvišena gospođa, nosile su cijeli život.
Čini se da je to sve što su od zagrebačkog plemenitaškog okruženja Takačevi ponijeli sa sobom u Požegu. Prošle su već dvije godine otkada su braća Fleissig svoju bravarsku radionicu pretvorila u uspješnu tvornicu ljevaonicu željeza, kada je Ivan Takač odlučio iskoristiti priliku i preuzeti kovačku radnju od starog Božića u kući Gajer preko puta kapelice Svetog Roka, na samom zapadnom ulazu u grad. Nije bilo lako Tereziji Takač u ovelikoj jednokatnici gdje su se s prednje strane smjestile radnje krojača Vrančića, šeširdžije Matića, i ona kovačka, njenog Ivana. Na katu su bili mali stanovi za obitelji i šegrte, a u uskom dvorištu niz obrtničkih radnji limara, bravara, stolara.....
Majstorica Takačica je kao i svaka druga majstorica imala doslovno pune ruke posla, jer se tih 20-tih godina 20. stoljeća sve radilo ručno, od iskuhavanja i ispiranja rublja na Orljavi za obitelj i šegrte, održavanja radnog i životnog prostora čistim, spremanja zimnice, pa sve do svakodnevnog kuhanja. Da im bude lakše, majstorice su dijelile ne samo brige oko odgoja djece, zadovoljnih mušterija, čiste kuće i dvorišta, nego onako sestrinski i bašću koja se protezala do ispod same Kalvarije, taman za ono najnužnije, da se ne mora baš za svaku sitnicu do trga na pijac.
Na tako malom prostoru živjelo se skromno, vrijedno, s puno ljubavi i međusobnog uvažavanja. Bila su to vremena za koja naša djeca, na žalost danas ne znaju, vremena u kojima nisi imao druge, doli vjerovati da će ti se tvoj naporan rad, štedljivost i strpljivost na kraju isplatiti. Štedjelo se akoBogda jednoga dana, za vlastitu kuću s radionicom, koja se naravno, većini i dogodila. Ipak ostajalo je mjesta, posebice nedjeljom koja se poštovala kao dan odmora, za špricer i kartanje s ostalim obrtnicima u omiljenoj streljani, na mjestu današnjeg restorana Grgin dol.
No, zavirimo još malo u Medikino i Mimičino djetinjstvo u požeškoj (koje li podudarnosti!) Trenkovoj ulici, punoj prašine od kola koja su ulazila u grad. Eno ih, žure u Djevojačku školu kod časnih sestara Milosrdnica, sve cupkajući po drvenim ćuprijama preko potoka Vučjaka, lijepo uređene s mašnama na glavi i ševro cipelama na nogama, s kruhom namazanim pekmezom i bočicom mlijeka koju će časna spremiti u prozorčić od kamina do jauzne u 10 sati. Nije im bilo lako, naravno da su im se djeca smijala kad su iz Zagreba došle u Požegu s lošim hrvatskim, jer se kod Rakodzayevih govorio samo mađarski i njemački. Ali, na žalost to je bilo sve što im je ostalo od njihovog negdašnjeg hoch života.
Majka Terezija nije više imala vremena pripremati kohove i austrougarske namaze, torte i ujuške, pa su svaki dan Takačevi sa šegrtima točno u pola jedan, kusali variva i falš juhe, a meso, pretežno govedinu koju su kupovali u mesnicama, priuštili su si kao i većina građana, tek četvrtkom i nedjeljom. Ono što je ostalo od obroka nije se bacalo, nego je mama tim otpacima i spirinama marno hranila po dva bravca kao dobrodošlu usoljenu i odimljenu zalihu bez koje se nitko nije usudio dočekati dugu zimu, ali i slijedeće, još duže ljeto. Kruh se pekao jednom tjedno od germe kupljene u židovskoj trgovini smještenoj u susjednoj kući, a onako velik i okrugao, reš korice i meke krumpiraste sredine, čuvao se do slijedećeg pečenja, pomno prekriven krpom na najvišoj polici u špajzi.
Tko zna koliko je vode proteklo ispod Vučjačkih mostića, a još se više štrudla od trešanja izjelo s ispljuckanim košticama u potok, dok su se naše djevojčice prometnule u djevojke za udaju. Hermina se udala za trgovca Petrovića rodom iz Slatine, koji je izučio zanat kod čuvenog Milerca, a Medika za Vladu, brata onog vinogradara Đure Vincijanovića, iz trgovačke familije, čija nam je snaha pripremila čudesnu sarmu od lišća vinove loze s domaćim kiselišem. Njihov vjenčani kum, nećete vjerovati, bio je Đuro Šernhorst, djed naše drage kolegice Dubravke iz muzeja. Ne jednom nam je Dubravka u muzej nosila čuveni rerihn, prema receptu tete Medike. Medika Vincijanović je po svemu naslijedila dar za kuhanje svoje majke, ali je kao vrsna kuharica u svoju bilježnicu s receptima bilježila sva ona fina i posebna jela, čije je ostatke iz maminih zagrebačkih modla, u najranijem djetinjstvu, možda samo lizala prstom. Sva zapretenost skromnog života u djetinjstvu, planula je na Medikinom štednjaku i pećnici kao udane žene.
Od svih finesa njene dobro organizirane rukopisne kuharice, (dobismo je zahvaljujući njenoj kćerki Blanki Zarić), o kojima se s poštovanjem i poslije njene smrti još priča, izabrali smo za Vas, dragi naši, specijalitet dostojan Velikog tjedna, fini liptauer, sirni namaz sa srdelicama. Osim putra koji mu daje podatnu strukturu i svježeg kiselkastog okusa sira, oduševit će vas usoljene srdelice i pomno odabrani začini po Vašoj mjeri, od peršina preko vlasca do kopra, od crvene mljevene paprike preko papra, pa sve do ukiseljenih kapara. Požega je u svemu, tako i u hrani bila posljednja južna austrougarska obrambena crta, pa je i ovu inačicu originalnog sira iz Slovačkog gradića Liptova, naprosto usrknula u kuharice svojih gospođa. Nekada je bilo dovoljno prošetati do glavnog trga i tamo ste, što od seljaka, što od vještih i dobro opskrbljenih trgovaca pronašli za liptauer gotovo sve potrebno na jednom mjestu.
Zato se naš Domagoj Zarić, oblikovatelj brojnih muzejskih kataloga, požeški free lance dizajner i radijski konzultant, jedini unuk Medike Vincijanović, dobrano pomučio dok je našao sve sastojke za liptauer Muzeja u loncu. No, dok je njegova baka morala dugo snagom svojih ruku pripremati ovaj zanimljivi namaz dobro došao vinskim poslijepodnevnim druženjima njenog muža uglednog trgovca i još uglednijeg podrumara, Domagoj, od milja znan kao Zax, sa štapnim je mikserom, obavio posao za tili čas. U nadi da će se i Vama, dragi naši svidjeti jednostavnost, a opet posebnost ovog zaboravljenog jela, što Vam drugo poželjeti, nego li, sretan Uskrs i radost druženja s nama!
Današnji recept: