Posvećena osnivaču požeškog muzeja Juliju Kempfu (1864 - 1934) i današnjim požeškim pivarima entuzijastima
Dragi naši, poznati i nepoznati prijatelji dobro začinjenih i pitkih priča, sam već naslov sluti da ćemo se ovaj puta dugo družiti. A evo i zašto.
Požega i Požeština, obgrljene osunčanim brdima načičkanim vinogradima, prirodno si tisućljećima pripadaju, baš kao zjenica oku. Vinogradarske, podrumarske, eno gastro priče, toliko su već poznate, da ih svaki domaći, koji drži do sebe, znade napamet.
Ali zato, gle nepravde, o požeškom pivu nekad i danas, ne znamo gotovo ništa. I dok će u slijedećim recima Muzej u loncu pokušati rasvjetliti pivarsku priču, simpatični momci iz požeške udruge pivara, svojim će Vas entuzijazmom potaknuti da uz plemenito vino, zavolite i plemenito pivo.
Sjećate se, prošle smo Vam godine svibanj začinili majskim vinom, specijalitetom koji je mnoge retro gurmane na degustacijama Muzeja u loncu oduševio tajanstvenom i mirisnom biljkom lazarkinjom. Ovaj ćemo Vam svibanj zapjeniti tajanstvenim napitkom kojega i oni gladni, ali i oni žedni već tisućljećima zovu - tekući kruh.
No, krenimo redom. Da je riječ o bajci, počeli bismo s 'jednom davno, davno', ali kako je ovo ipak muzejska priča, započet ćemo, ovako.
Davne 1835. godine, mladi je gimnazijalac F.K. kao i većina onih koji u to vrijeme nisu imali novaca za nastavak školovanja, završio naukovanje kod jednog od požeških obrtnika. Požega je tada imala renomiranu, 136 godina staru Gimnaziju, i obrazovani obrtnici sa znanjem latinskog i barem dva strana jezika, bili su više pravilo nego iznimka. No, ta nam činjenica, ma koliko zanimljiva u ovom trenutku, i ne bi bila toliko važna da spomenuti gimnazijalac nije bio Ferdinand Kempf, otac osnivača našeg muzeja Julija Kempfa, a obrt kojim se cijeli život bavio usred vinovite Požege, nije bio onaj pivarski.
Pivo je kao egzotično piće u Požegu, kao i ostale novotarije, doteklo sa sjevera, poslije ratova s Turcima, u vrijeme Habsburške monarhije. Brojno njemačko vojništvo i činovništvo koje je došlo urediti i obraniti carsku državu u podivljaloj Slavoniji, još brojnije češko, moravsko, slovačko i njemačko seljaštvo i obrtništvo koje je svoj životni prostor došlo tražiti na opustošenoj plodnoj zemlji, bilo je žedno piva.
I tako, početkom 18. stoljeća, još dok je požeška gradska tvrđa stražarila na brdu oko kojega su se svile gradske srednjovjekovne uličice, stacionirala se njemačka vojna posada koja je iz svoje domovine donijela jezik, ali i ovisnost o pivu. Stoga nije čudno da se još 1726. godine u požeškoj matičnoj knjizi spominje neki pivar Kristofor Vajsler. Bilo je njih zasigurno još, poput Volfganga Šrerera i Ivana Špauna, članova Prvog njemačkog ceha, u čijoj je pivnici 1783. godine boravio i sam car Josip II. na svom drugom proputovanju kroz Požegu.
E da, u toj istoj zgradi, točno podno stare gradske tvrđe, čije se kamenje tijekom vremena razložilo u velebnu baroknu golubicu, današnju Katedralu svete Terezije i okolne građevine, otvorivši mjesto debeloj kestenovoj hladovini, započinje stotinu godina poslije i naša priča.
Dakle, u toj pivovari, priliku za svoj nauk učenja tajni spravljanja dobrog piva, te izrade čepova i vranjeva za pivsko suđe, dobio je i naš Ferdo Kempf. Kao mladi pivarski kalfa sa svojim je majstorom Dragutinom Lobeom, uz zgradu za proizvodnju piva, strancima i domaćima sve omiljeniju gostionu - pivnicu, posadio mladi grabrik. Poslije gotovo 6 i pol godina brušenja zanata po pivovarama diljem Europe i vanderbuha s 58 stranica štambilja preko šezdeset! pivarskih gradova kroz koje je propješačio, naš se Ferdo vratio u Požegu pun znanja kao hmelj šišarki. Bila su to vremena kada se sve nekako radilo polako, a opet na vrijeme stizalo. Pokušajmo danas zamisiti šestogodišnje pješačenje od grada do grada, od pivovare do pivovare, s ruksakom na leđima, ali i privilegiju pečenja zanata kod najboljih majstora u Europi, učenja stranih jezika, akumuliranja svih mogućih znanja i iskustava ondašnjeg suvremenog svijeta. Mladiću kojem je to uspjelo, taj isti svjet je ležao pod nogama!
No, skroman je bio naš Ferdo, privržen starom Lobeu koji mu je u svoj svojoj majstorskoj strogoći bio dobrostiv poput roditelja koje nije imao. Oženio se tako novopečeni pivarski poslovođa s Julijanom Lehner, primaljinom kćerkom, živio u kući majstora, rađao, pokapao i odgajao djecu, sve među grabovima koje je kao mladac posadio. Grabići su se dovoljno razgranali da stvore potreban hlad za sve one juratoše i đake zagrebačke Akademije u 'ilirskim surkama i laganim čizmama i kapama s perom', koji su ispijajući požeško vino, ali i Ferdino pivo, masteći se Julijaninim birtaškim specijalitetima i mašući sabljama za najžešćih godina revolucije sredinom 19. stoljeća pokušali mijenjati svijet. Jedino salate koje su im služili nisu smjele biti zelene, nego crveno – bijelo - plave od cikle, krumpira i ružica, a pivo se pilo iz velikih vrčeva sa slikom bana Jelačića. Tako je valjda bilo po cijeloj Hrvatskoj, ali samo je Požega, te 1847. godine, prva u cijeloj zemlji, u inat vladajućima, održala županijsku sjednicu na hrvatskom jeziku.
Marljivo radeći, nekoliko godina poslije na uglu Sokolove ulice, gdje potok Vučjak naglo skreće na svom putu prema Orljavi, a ova prema Savi i dalje u Crno more, Ferdo je kupio kućicu i uredio vlastitu gostionicu, nazvavši je znakovito vizionarski, K parobrodu ili po domaći, Dampfšifu. Mnoštvo domaćih građana, najvećma dobrostojećih obrtnika, ali i činovnika Županije, Županijskog sudbenog stola, gradskog Magistrata, te vojnih četa u prolazu, koje su u to vrijeme Apsolutizma lovili šumske hajduke, svraćali su sa zadovoljstvom kod Kempfovih na dobru hranu i još bolje pivo. Prometa je bilo toliko da se gvozdeni novac stigao brojati samo nedjeljom navečer.
O brojnim požeškim gostionicama mogli bismo vam puno pričati, jer dogodovštine i anegdote vezane za njihovu klijentelu neraskidivi su dio grada. U nadi da će nas pokoje zaboravljeno jelo u budućnosti ponovno skrenuti na ovu zanimljivu temu, ostaje nam da samo spomenemo kako je u Kempfovom Dampšifu, čije su ime mnogi vlasnici poslije s ponosom nasljeđivali što u njemačkoj, što u hrvatskoj varijanti, najveselije bilo nedjeljom. Prijepodne su fine obitelji obrtnika i činovnika neženja, poslije nedeljnje mise u miru ispijali pivo uz dobar zajutrak, da bi poslije ugodnog časkanja i pretresanja globalnih i gradskih novosti odšetali kući na ručak. Poslijepodne su se pak, u pauzi između pripremanja ručka i večere svojim gospodaricama i majstoricama, na svega nekoliko sati slobode, K parobrodu sjurile kuharice, sobarice, vešerice, šnajderice i naravno majstorske kalfe na urnebesni velik bal, gdje se sve u šesnaest gazilo po nogama i zabavljalo bez puno ustezanja.
Apsolutizam je preživjela i Narodna čitaonica osnovana 1845. godine, zahvaljujući našem načitanom Kempfu, koji ju je smjestio pod krov svog Parobroda, samo pod drugim imenom. Što zbog svoga mara, što zbog korektnosti, ali i domoljublja u ta teška vremena, Ferdinand Kempf je imenovan pravim građaninom, odnosno zastupnikom slobodnog kraljevskog grada Požege. Potaknut viješću koja je golicala, ne samo uho, nego i zdravu pamet, da će kroz Požegu proći željeznica koja će spajati Osijek i Sisak, naš se Ferdo toliko osmjelio da je sa svojim, mukom skupljenim kapitalom odlučio otvoriti vlastitu pivovaru i gostionicu s optimističnim nazivom – K željeznici. Za svoj pothvat izabrao je savršeno mjesto na početku obrtničke ulice Vučjak, pod brijegom, na putu prema vinogradima uz potočić Kapavac, malo ponad gradskog Magistrata. U tom savršenom spoju divlje prirode i ljudske ruke, ugnijezdila se pivovara s gostionicom i ljetnom terasom, kuglanom i vodoskokom s ribicama. Malo dalje uzbrdo, u kesteniku, korak do vrela Kapavca, skrila se jedna od tri omiljene gradske šicane kamo su za ljetnih poslijepodneva požeška gospoda ugodno kratila vrijeme pucajuću na metu. Ma, raj za dušu, kakvog ga znaju napraviti samo oni koji su ovdje duboko pustili svoje korijenje.
Uživali su Požežani u pivu, nije da nisu, ali na žalost, ni traga obećanoj željeznici, ni traga trgovcima i privrednicima, ni traga onoj živosti koja je jedina mogla donijeti prosperitet Požegi, Požeštini i našem pivaru Ferdinandu Kempfu. Mučio se on, nije da nije, taljigao je svoje bačve pune prekrasnog požeškog piva po strmim i ne uvijek prohodnim cestama Psunja, Krndije, Dilj i Babje gore prema Pakracu, Našicama, Brodu na Savi i Novoj Gradišci. Ne jednom, konjima su u pomoć dolazili seljački volovi, izvlačeći blatnjava kola i burad s uspjenjenim pivom. Sadio je Kempf svoj vlastiti hmelj pod izvorom Fratrovice, sakupljao onaj divlji koji su po brdima pobirale siromašne djevojke i žene s djecom. No, sve je to bilo premalo da bi pivovara opstala. Izdržao je Kempf još cijele četiri godine poslije selidbe pivovare Lobeovog sina Karla u Novu Gradišku, pa je onda i sam morao odustati. Financijski propao, vratio se sa svojom obitelji u okrilje sad već velikih grabova u Lobeovu kuću odakle je i krenuo, ponovno kao podstanar, a u gradu bez pivovare, radio je ono što je nabolje znao – vranjeve i čepove bačava – za vino!
Dio ove uzbudljive i dirljive životne priče, čvrsto vezane za uzbudljivu i dirljivu prošlost ovih prostora, donio nam je u svojim Požeškim sjećanjima Julije Kempf, dvanaesto, najmlađe i jedino dijete Ferdinanda i Julijane koje je doživjelo muževnu dob. Svojom karizmom zanesenog prosvjetnog djelatnika, proslavljenog pisca monografije Požega s početka 20. stoljeća, povjesničara, fotografa amatera, planinara, putopisca, gradonačelnika, osnivača požeškog muzeja prije 90 godina, Julio, kao da je uspješno nadoknadio sve očeve gubitke.
Da li su se potomci onih Nijemca i Čeha s početka naše priče s piva preobratili na vino, ili su 'krive' velike industrije poput Zagrebačke, Osječke, ili Daruvarske pivovare koji su i požeške birtije i trgovine opskrbljivale jeftinijim pivom, doista nedostatak direktne željezničke veze, ili pak činjenica da su najbrojniji seljaci prigrlili pivo prekasno, izvjesno je da poslije onih vremena Požega nikada nije imala svoju pivovaru, a bogme ni pivnicu. Pivopijama, uživateljima i poštovateljima ovog prekrasnog osvježavajućeg i zdravog napitka, posebice do veće komercijalizacije piva u drugoj polovici 20. stoljeća nije ostalo drugo nego da ga prave sami u malim količinama, za svoje vlastite potrebe. Trag tim pothvatima pronalazimo u brojnim kuharicama požeških domaćica, u pričama naših kazivača, poput one o kuhanju piva od divljeg hmelja u siromašnijim prigradskim ulicama, ali i o tradicionalnom pohodu čitavih vinogradarskih obitelji u požeške gostionice za blagdan Duhova, kao i poslije Tjelovske procesije na pohane piliće i pivo.
Prelistavajući te stare, jednostavne predratne recepte u kojima doista ima svakakvih domišljanja i inovacija, poput upotrebe kavovine umjesto ječma, ugodno smo se iznenadili spoznajom da se u Požegi pivo nakon i previše desetaka godina ponovno kuha! Naravno da su se promijenila vremena i okolnosti, ali upoznati i porazgovarati s momcima kojima je domaće spravljanje piva za vlastite potrebe pasionirani hobi, bogme nas je potaklo na razmišljanje.
I dok su prije Drugog svjetskog rata pivo u kuhinjama pripremale žene, danas to rade muškarci. I to dobro organizirani muškarci. Ne samo da su zahvaljujući internetu sve naučili o svjetskoj i domaćoj povijesti pivarstva, o tehnologijima i pivarskim stilovima, nego ujedinjeni u dobroćudnu zajednicu hrvatskih i požeških pasioniranih priprematelja domaćeg piva, razmjenjuju svakodnevno vlastita iskustva unapređivanja spravljanja ovog tekućeg zapjenjenog zlata.
Naravno da svaki od njih ima svoju priču u kojoj ih nećete tako lako zaustaviti, ali zajednička im je ljubav i neizmjeran ponos prema pivu kojega sami pripremaju. U današnjem trendu osviještenog izbjegavanja industrijskih aditivima nabildanih proizvoda, oni koji vole pivo znaju što znači svakodnevno uživati u home made čistom napitku napravljenom od kontroliranih sastojaka. Konačno, slažu se svi, neprocjenjiv im je užitak piti i podijeliti s obitelji i prijateljima nešto za što su sami prolili znoj. Jer napraviti pivo je ipak posao i proces koji osim sastojaka koji su danas sve dostupniji, zahtjeva dobru volju, vrijeme, znanje, pažnju i trud, pa ako hoćete i fizičku snagu, što je vrijedno svake pohvale. Većina se njih ne zaustavlja samo na pripremanju piva i njegovoj konzumaciji, nego za svoje tekuće ljubimce smišljaju nadahnuta imena (Pivan, Mrak porter, Zlatni užitak, Crveni bitter, Augustin, Tri mušketira), retro ambalaže, duhovite etikete, dovodeći ih do cjelovitog identiteta koji zrcali njihovu ljubav i odanost ovom poslu.
Jedan od naših pivarskih kazivača, simaptični Boris Belak, koji je napisao na etiketi svog Bourbon Vanilla Imperial Portera, tamnog piva s dodatkom vanilije i bourbon viskija: 'Pivo koje vas vodi na čarobno putovanje neobičnim sastojcima i tajanstvenim vodama' nadodaje, 'da jednom kad počneš kuhati i probaš svoje domaće pivo, shvatiš da nema povratka odnosno da imaš jedan novi hobi za cijeli život'.
Boris s radošću i nestrpljenjem isprobava neke od 50-ak pivskih stilova u želji da pronađe onaj koji mu okusom najviše odgovara: American Pale Ale, Blonde Ale, Northern German Altbier, Biere de Garde, Brown Porter, Special Bitter, Belgian Dubbel, American Amber Ale, Spice Beer i Imperial Porter. Za jednog pivara amatera, fascinantno zar ne? Pa onda zar je čudo da je njegovim etiketima zajednički nazivnik 'Proizvedeno s ljubavlju u obitelji Belak'?
Neka Vas ne obeshrabre dostignuća naših pivara, naravno da iza njih stoji trud i znanje, ali svi su oni uglavnom svoje prvo pivo skuhali na štednjaku u priručnim posudama, tek vremenom i svojom intuicijom usavršavajući opremu i tehnologiju. Jedan od onih koji je otišao najdalje je Ivan. Iako je on uz pomoć prijatelja Željka svoju ljubav prema pripremanju piva digao na zavidnu razinu znanja i tehnološke dovitljivosti, rado dijeli svaki svoj korak zabilježen fotoaparatom i bilješkama unatrag godinu dana s forumašima http://www.pivarstvo.info/forum/index.php diljem ovih prostora. Ne želeći niti jednoga od njih smetati u njihovom dugočasnom guštu pripremanja piva, prihvatili smo ljubazan Ivanov prijedlog da u današnjem receptu koristimo fotografije pripreme piva iz njegove bogate arhive. Veseli nas da je ovo, po svemu drugačija priča od svih dosadašnjih!
Muzej u loncu je imao čast posjetiti posvećeno mjesto pripreme njegovih tekućih delicija. Osim Ivanove pivarske elokventnosti zadivila nas je emotivna toplina njegova prostora za pripremanje piva koji unatoč svim tehnološkim novotarijama uvedenim vlastitim rukama, odiše pramenovima nekih prošlih vremena, potvrđujući nas u uvjerenju da suvremeni kućni pivari poprilično drže do tradicije i prošlosti, svjesno ili podsvjesno se osjećajući kao nastavljači tradicionalnih vještina pripremanja piva, uz medovinu, nastarijeg napitka ovog dijela čovječanstva. A zbog svojih sastojaka: hmelja, ječmenog slada, kvasca, vode i jednog od najzdravijih.
Eto, Muzej u loncu Vam je pokušao prenijeti svu ljubav i radost današnjeg pripremanja ovog napitka s tristogodišnjom prošlošću na požeškom prostoru, slaveći povijest koja ga je u svojim vrtlozima nanijela u naše krajeve. Neka ova gorka, ali poput piva zdrava i pitka povijesna priča, kao i entuzijazam i zanesenost novih požeških pivara budu i vama poticaj da iz prošlosti pokupite ono najbolje, pa možda i sami krenete eksperimentirati u svojoj kuhinji stvarajući vlastito pivo. Dižući orošenu čašu s najfinijim pivom kojega smo do sada kušali, onim domaćim, u to ime, živjeli!
Kako smo Vam obećali, dragi prijatelji, koji ste izdržali do ovih redaka, strpljenje će Vam se svakako isplatiti, jer ova po svemu drugačija priča donosi dobronamjerno, temeljito iskustvo pripreme kućnog piva jednog od mladih dobronamjernih pivarskih požeških neimara, našeg Ivana.
Stoga, sve one koji su se spremni upustiti u avanturu pripremanja i ispijanja piva iz vlastitog lonca, prepuštamo Ivanu koji Vam srca želi podijeliti svoje znanje. Dakle.....
Današnji recept:
- Domaće pivo prema Ivanovom receptu i savjetima