Kapa dolje za sve obredne okrugle kolače s rupom
Ploveći u ovom našem Muzeju u loncu poput putnika u vremenskom stroju, ponekad se grizemo što prečesto pokleknemo pod nostalgičnom umilnošću prošlih vremena. Ali ne možemo si pomoći: dok nas sadašnjica gazi rokovima koje si nemilice sami postavljamo, priče naših kazivača o prošlosti i običajima odišu smirenošću i redom prošlih vremena. I zato u ovom našem virtualnom muzeju nikako vam ne bismo htjeli prodavati rog za svijeću, želja nam je ovim pričama ohrabriti vas na zajedničko putovanje, u kojemu, ako ništa drugo, sigurno nećemo ostati gladni.
Život u prošlosti, svjesni smo, nije mogao biti lakši nego danas, ali vjerujemo na riječ baki Slavi Kalenik iz Špišić Bukovice koja je, doduše u to vrijeme bila mlada i neopterećena, da je njen mali svijet kojim je bila okružena, ipak, za razliku od ovog našeg današnjeg rastrojenog globalnog, bio prožet nekim dubljim smislom. O, da, i u prošla vremena ispreplitali su se rokovi poslova na polju i u štali o kojima je ovisio opstanak, tjerajući seljake da ih se pridržavaju. Ali za razliku od današnjice koja nas uči da moramo biti brzi i nepogrešivi poput naših elektronskih pomagala, vječni poput umjetne hrane u našim hladnjacima, nekada su ljudi živjeli puno poniznije, prepušteni ritmu prirode, podložni pravilnim i predvidivim izmjenama godišnjih doba i doba dana.
Baka Slava, starica, koja je kao i većina naših kazivača preživjela najteža vremena gladi i neimaštine, svjetske i domaće ekonomske krize, svjetskog i domaćeg rata, okrutnog patrijarhata, teškog neznanja, u svojoj osamdeset i trećoj, sjedi pred nama uspravna kao svijeća, smirenog glasa, neupitne vedrine, navodeći nas svojim odgovorima na naša nova pitanja. Uživamo je slušati. Baka Slava na momente prekida priču o skromnim i zanimljivim jelima djetinjstva i daje upute svojoj dvadesetak godina mlađoj prijateljici, brižnoj čuvarici narodnih običaja Veri Marčeta koja pripremajući tijesto za kovrtanje, dok se ono diže, s lakoćom na štednjaku isprobava zacvrcane žgance, nekoliko varijanti zafrigane ili galop čorbe, donoseći nam na kušanje.
Sjeća se baka Slava vremena kad su žene rađale skrivene u komori pod lojtrom, one čorbe koju joj je majka napravila za okrijepu kad je rodila prvo dijete od stucanog jajeta u uzavreloj, posoljenoj i malo pomaštenoj vodi: „Bože sveti, nikaj slađega u životu nisam jela!“.
Od mnogih smo kazivačica slušali priče o velikim, okruglim košarama na glavi za prenošenje svakovrsnog tereta, a najviše hrane, prekrivene ukrasnim tkanim peškirima. I uvijek nam u mislima ista slika mlade žene u narodnoj nošnji, uspravnog i ponosnog držanja, baš poput Kaštelanove vodarice s krčagom na glavi koja s jednom rukom pridržava teret, a drugom utegnuti struk. Ali poslije priče bake Slave, po prvi puta doista osjećamo svu težinu te košare. Od Špišić Bukovice do Virovitice osam je kilometara koje se moralo prijeći pješice, dakako zorom ranom, ako se na tržnici htjelo utržiti ono malo što se večer prije o zalasku sunca nabralo na polju. Nisu imale sata, pa su navođene nekim unutrašnjim ritmom, seoske žene izlazile iz svojih dvorišta na tvrdi put poškropljen jutarnjom rosom i u tišini svitanja s punim košarama na glavama i punim rukama, zajedno kretale put Virovitice. Pred ulazom u grad, na počivačkom mostu, mjestu na kojem su se odmarale, prvi puta su skidale košare s glava. „Joj, kak' je to sevalo iz glave!“, smije se baka Slava. Nije ona zamjerila ni životu, ni teškoj košari, ni virovitičkim milostivama koje su se nemilice cjenkale za svaki plod „Kaj ga toliko ceniš, pa nije ti pod srcem raslo!“.
S ponosom nam pokazuje diplome koje je mnogo godina kasnije na lokalnim natjecanjima zaslužila za prva mjesta u nošenju košare na glavi. Baka Slava i njena desna ruka Vera, nezaobilazne su članice bukovačkog KUDa „Seljačka sloga“, vjerne pomagačice, kojima ništa nije teško učiniti za virovitički muzej, od priprema tradicijskih frizura, oslikavanja pisanica, pa sve do priprema zaboravljenih jela.
Iza leđa čujemo meko udaranje okidača fotoaparata, i miris kovrtanja prženih u dubokoj masti. Ništa nas ne smeta što su kovrtanji fašnički kolač, o kojemu ćemo vam ispričati priču kada poklade već davno budu iza nas. Zahvaljujući našoj virovitičkoj kolegici, vrijednoj etnologinji Jasmini Jurković Petras, autorici uspjelog etnofilma „Magija kose“ kojega je realizirala u suradnji s našim kazivačicama, izabrali smo baš ove kovrtanje, u prelijepoj Špišić Bukovici, najzapadnijem slavonskom selu, gdje se već dobrano govori kajkavštinom, kako bismo odali počast okruglom obrednom kolaču s rupom.
Toliko smo ga puta spominjali u našem loncu, da ćemo mu i ovaj puta s dubokim poštovanjem skinuti kapu i nakloniti se pred skrivenim tragovima obrednog kruha, odnosno kolača bez šećera.
Možete li zamisliti, dragi naši prijatelji, vrijeme kada nisu postojali kolači? Davno, davno vrijeme kada je jedino slatko uz ono malo meda za lijek, po ljetu bilo svježe, a po zimi sušeno voće? Vrijeme bez štrudla, gužvara, pita, praca? Vrijeme kada je obredni okrugli kolač bez šećera, bio ne samo skupocjeni dar, nego obredno sredstvo magije i prenošenja dobrih želja, sunčeve moći i buđenja plodnosti prirode? Bogu hvala, još nailazimo na skrivene tragove koji su se nekada davno upleli u kučine običaja svadbi, babinja, smrti, Uskrsa, Božića određujući čovjekov život i vrijeme. Kićenac, litnjak, božićnjak, kotač, divojački kolač, uskrsni peretac, grana, suva grana, kovrtanj…..
Nekad davno, pripremali su se od najfinijeg brašna i jaja. Ukvas ili uprosto. Uglavnom bez trunke šećera. I uvijek lijepi i prelijepi. Kićeni. I uvijek okrugli, najčešće s rupom u sredini. Ukrašeni ružicama, križem, sunčevim zrakama, pletenicama od tijesta, trakama ili šarenom pređom, poslije obredne zadaće, nabacivali su se bikovima na rogove, zaticali za glavnu gredu, davali prvoj stelnoj kravi u napoj, od njih se pripremala obredna popara, djevojkama vinčaricama su ga pred svatove lomili iznad glave, u svatovima ih je oko vrata nosio čajo, djeca su ih po blagdanima naticala na ruku, dijelili su se kao dar najbližima u posebnim prilikama, koji su ih jeli polako i s poštovanjem. Kako se selo stoljećima učilo promjenama koje su donosili susjedi, prolaznici, služavke, doseljenici i ratovi, tako su polako, mjesto obrednog okruglog kruha ili suhog kolača s rupom u sredini, zauzimali kuglofi, krafne (koje su u Špišić Bukovicu došle tek pred kraj 20 stoljeća!), kolači kuhano pečeno, vinski kolači pijanci, ili mali pereci sa šeširićem od bjelanjaka na vrhu.
Ovi kovrtanji virovitičkog kraja, u prošlim stoljećima osuvremenjeni jednakim, unificiranim oblikom, recepturom krafni i načinom pripreme u dubokoj masti, zastali su negdje na pola puta u vremenu zadržavajući svoju običajno magijsku funkciju ophoda, mijenjanja dara za doneseno dobro.
Popularni i obljubljeni policijski doughnutsi u Ameriku, zemlju čiji zakon tržišta od svega u času stvara globalni hit, došli su iz istog izvora kao i kovrtanji u Špišić Bukovicu. I dok preko Atlantika na ovoj popularnoj slastici zarađuju čitavi lanci proizvođača i prodavača, u Špišić Bukovici i okolnim selima kovrtanji, koje su nekada djeca od kuće do kuće sakupljala uz pjesmicu „Za konoplju i za lan i za masni kovrtanj“ i kao plijen naticala na štap, gotovo da su osuđeni na zaborav.
Poslije uspješno snimljenih priča i dokumentiranih priprema jela, ostavljamo Jasminu ispred virovitičkog muzeja u kasni predvečernji sat i šutke se vraćamo kući puni dojmova. Ma, tko bi uopće lud trošio svoje dragocjeno vrijeme na nekakve već gotovo nestale starine? Samo muzealci zaluđeni svojim poslom i ljudi koji još uvijek unatoč globalnom zatupljenju žele živjeti svoje naslijeđe. I, naravno, računamo na vas dragi naši, koji ste dokazali svoju odanost došavši do kraja još jedne priče Muzeja u loncu. Iako je fašnik davno prošao, ne budi vam lijeno nabaviti masti i ono nešto sastojaka, pa neka muzej u loncu zamiriši i u vašoj kuhinji. Iskreno želimo, da vam ovaj okrugli masni kolačić s rupom, podari onu istu radost i ono isto dobro generacija prije nas kojih više odavno nema niti u našim sjećanjima. U slast!
Današnji recept: