......Pa naravno, požeško vino!
Gotovo svaka kuća negdje u ladici kuhinjskog stola, ili u kutiji na tavanu, čuva kuharicu (rukopisnu zbirku recepata) koja se nepisanim pravilom prenosi kroz obiteljske generacije. Pisale su ih, godinama sakupljajući recepte svojih baki, majki, svekrva, susjeda i prijateljica, novopečene domaćice, suverene vladarice štednjaka, kuhinja i ostava, sve do kraja svoga domaćinskog radnog staža.
Masni, poprskani, gotovo teško čitljivi papiri ili raskupusane bilježnice, važan su svjedok onoga što se nekada jelo i na koji način se živjelo. U istraživanju za izložbu „Tradicijska jela Požege i Požeštine početkom 20. stoljeća“, ljubaznošću onih koji vole svoj grad, Gradski muzej Požege dobio je na uvid, ali i na poklon predivne primjerke ovih bisera neobjavljene gastro literature. Obzirom da svaka kuharica ima svoju vrijednost i zanimljivost, te priča priču o obitelji u kojoj je nastala, tijekom sljedećeg vremena predstavit ćemo ih ponaosob, s nekim od isprobanih recepata.
Zahvaljujući glumici Meliti Puss, koja je svoju karijeru započela ranih 50-tih u tada profesionalnom požeškom kazalištu, a nastavila je po nacionalnim kazališnim kućama, dobili smo na uvid četiri kuharice njezine obitelji. Iako svaka plijeni svojom posebnošću, najzanimljivija je ona tete Mire Matić, Požežanke koja je recepte počela sakupljati žarom mlade domaćice 1940. godine. Pod utjecajima tečajeva Domaćinske škole, u kojoj su sve pristalije djevojke učile kuhati i šiti prije udaje, te američkih filmova u požeškom kinu Uranija s glamuroznim glumicama koje su plasirale model domaćica atraktivnog izgleda u besprijekornoj kuhinji, Mira Matić je svoju kuharicu stvarala entuzijazmom zanesene srednjoškolke.
Iskoristivši svoj dar za lijepo crtanje, teta Mira je upisane recepte isprobanog jela ukrašavala drvenim bojicama, malim intimnim crtežima. Listajući tu brižno njegovanu bilježnicu dodatno izljepljenu vinjetama iz časopisa i omota onodobnih proizvoda, imamo osjećaj da skrivećki čitamo nečiji spomenar razigran poput slikovnice.
Sadržajno podjeljena na Likere i voćne sokove, Torte, Kohove i hladne kreme, Sitne kolače, te Ukuhavanje voća i povrća, posljednje stranice su ostavljene za recepte koje je kao mlada domaćica, 
izgleda, svakako morala imati: Tatin dobar sapun s masnom sodom, Dobre birtaške fileke, Kuhanu majonezu, Brodeto od kumice i Telečje šnicle.
Najbrojniji odjeljak Sitni kolači, sa čak 59 naslova, podrazumjeva slastice tipa keksa od prhkog tijesta, pite, pečene i pržene kolače od dizanog tijesta, te biskvite. Omiljene kolače poslijepodnevnih požeških jauzina, na koje su se vraćali jedni drugima susjedi i prijatelji, opuštajući se uz razgovor i dobro vino.
Našu pažnju privukla su tri kolača: Gatrice, Požeške pogačice od kajmaka i Požeški pijanci, koje je prema receptu iz kuharice Mire Matić za Noć muzeja 2012., premjerno ispekla Vlatka Petrnac, članica GKUD-a Požega. Zahvaljući ovoj mladoj zaljubljenici u stare kolače, dokumentirali smo proces pripreme, u želji da ovi kolači ponovo zažive.
Aromatični požeški fakini, jednostavan kolač od prhkog tijesta sa specifičnim dodatkom tucanih klinčića i cimeta, premazan pekmezom. Ime zahvaljuje uzorku rešetke koji se postiže križanjem traka tijesta na gornjem sloju, koji doista podsjeća na slavonske gatrice – niska ulazna vratašca trijema načinjena od letvica, ali i na teške željezne gatre na nekadašnjim izlozima požeških trgovina. No mi smo u požeškim kuharicama zabilježili još jedan naziv za isti kolač – Spitzbube ili u prijevodu fakin, obješenjak, šireći značenje ove slastice... U svakom slučaju, nostalgičan miris paprenjaka u kombinaciji sa kiselošću pekmeza s notom ušećerenog voća, idealni su za zimsko uživanje sa čajem od višanja ili 
glivajnom.
Požeške pogačice s kajmakom i vinom, nisu uzalud dobile pridjev – požeške, vjerojatno je stručnim okom polaznice Domaćinske škole mlada kuharica Mira Matić ocijenila da se njen recept za pogačice s kajmakom razlikuje od drugih. Jednostavni kolač od prhkog tijesta, ali s dodatkom 'dobrog gustog kajmaka' i vina koje daje jedva zamjetnu voćnu notu, rezan je okruglim oblikom za kekse. Po svojoj teksturi i punom okusu, te trajnosti, Požeške su pogačice, iako nisu slane, začudo dobra podloga, kao stvorena za grickanje uz lagana bijela vina.
I konačno, Požeški pijanci, etnološki, vrlo zanimljiv kolač, čije porijeklo trebamo tražiti u nekada davno rijetkim seoskim slasticama - perecima i suhim granama, obrednim tvrdim kolačima bez šećera koje ćemo imati čast upoznati pred Uskrs. U svojim rukopisnim sjećanjima, Vilko Vidmar opisujući svoje djetinjstvo u Požegi na samom zalazu 19. stoljeća, spominje mutno sjećanje na 'tvrde kolače od puno jaja, bez šećera i meda, suha i čudnog šupljeg oblika', pečene pod pokljukom, koje je napoličar iz obližnjeg sela znao donositi njima djeci. Prenosi komentar svoje majke koja bi od toliko jaja, znala napraviti barem 'pet-šet puta više i lakše probavljivih kolača'. Imena im se ne sjeća, tek misli da su se zvali Pijanci. Dakako da nam je ova zabuna dragocjena, jer nam potvrđuje da se suvrstica ovog kolača (suhih i šupljih) pravila i u Požegi, te jela umačući uz vino!
Jureći ususret 12. ožujku i požeškom vinogradarskom običaju Grgureva, inače zaštićenom nematerijalnom kulturnom dobru RH, koji istovremeno slavi protjerivanje Turaka iz Požege davne 1688. godine, ali i vinograde na obroncima Požeške gore, možda vam zvuči malo nategnuto, ali nama se čini da je zajednički nazivnik ovih starih suhih požeških kolača – vino! Jer vino u ono doba nije bilo samo prehrambeni artikl kojim se poticalo i 'zaticalo' dobro jelo, od mesa do kolača, nego je bio motivator zajedništva i druženja, konačno, razlog brojnih zdravica, pokretač dobrog raspoloženja i pjesme, što bismo mi danas rekli – pozitivne energije.
Sastojci i priprema današnjih recepata: