Matovilac - besplatni vitaminski udar iz Božje bašće
Požešku kroniku svakod
nevnih gospodskih obroka u svom dnevniku je bilježio najdugovječniji požeški gradonačelnik Franjo Ciraki. Ali što su i kako jeli ostali Požežani? Požega je oduvijek bila grad obrtnika, koji su na prijelazu s 19. na 20. stoljeće činili čak 65 % stanovništva grada. Odgajani na čvrstim temeljima stare požeške Gimnazije, bili su nosioci običaja, doprinosioci razvoja, poznavaoci i promicatelji kulture. Upravo su kalfe, u želji da postanu majstori, 'vandrovanjem' po cijeloj Austro - Ugarskoj monarhiji donosili nazad u svoj grad duh tadašnje Europe.
Mnogi sinovi, koji su pronijeli glas ove, ne bez razloga slavonske Atene, potekli baš iz obrtničkih obitelji. Otac redovnika i pjesnika prosvjetitelja Antuna Kanižlića bio je krznar, preporoditelja i jezikoslovca Vjekoslava Babukića - licitar, istraživača Afrike Dragutina Lermana – tkalac, prosvjetnog djelatnika, povjesničara Požege i osnivača muzeja Julija Kempfa – pivar...... Obrtnici su generacijama bili uvaženi građani, birani za senatore u gradskom zastupstvu, poštovani po svom majstorluku i ugledu, priznati vinogradari.
Kada zatreba, uznositi i pravi purgeri, ali u svom domu opušteni, domaći ljudi s navikama svojih otaca. Ženidbama s kćerima požeških majstora učvršćivali su svoj ugled u gradu, poziciju u staležu, pa su njihove obitelji tako bile gnijezda tradicije koja se sporo mijenjala i plutala u laganom ritmu života provincije. Kao što se na glavnom trgu osjećaš dobrodošlo, domaće, ugodno baš kao u iznošenoj papuči, tako ćeš se osjećati u njihovom domu kad te pozovu na ručak. Neće pred tebe staviti neko specijalno jelo samo da bi se pokazali nobl, nego ono što i sami vole jesti.
Mi smo jedan obični, nemrsni, korizmeni ručak u svim njegovim bojama, mirisima i okusima doživjeli u Sokolovoj ulici, u dijelu grada gdje se za turske
okupacije u 16. i 17. stoljeću sklanjala raja pod skute svojih zaštitnika franjevaca. Ova ulica, koju od Vučjaka, nekadašnje 'najobrtničkije' ulice Požege dijeli istoimeni romantični potok, vijuga pod brdom Sokolovac sa čijih je kosa fra Luka Ibrišimović Sokol s istom tom rajom istjerao Turke. Uranjajući u kanjon mirisnog Jagodnjaka, ova ulica sa svakim svojim zavojem otkriva nove vizure još uvijek stare arhitekture utisnute u prirodu.
Jedna od najstarijih kuća, koju od franjevačke kapelice Sv. Filipa i Jakova dijeli potok, kao fratarsko dobro navodno je bila i sklonište samoga fratra osloboditelja. Poljednjih šezdesetak godina u vlasništvu je obitelji jednog od najuglednijih poslijeratnih požeških obrtnika, pokojnog Josipa Šajnovića. Požeški gimnazijalac, vrsni soboslikar i ličilac koji je obrt naslijedio od oca, dugi je niz godina u ponavljanim mandatima kao predsjednik Samostalnih privrednika Slavonije, odbornik Općinske skupštine Požega, zastupnik u Saboru SR Hrvatske, predsjednik Skupštine Saveza udruženja hrvatskih obrtnika, prvi predsjednik Hrvatske obrtničke komore, član Izvršnog komiteta europske organizacije za malo i srednje poduzetništvo, i još mnogo toga, radio na unapređenju i ponovnom oživljavanju, te vraćanju starog sjaja obrtničke djelatnosti u Požegi i Hrvatskoj.
Osviješten povijesnim vrijednostima nekada slobodnog kraljevskog grada Požege, u svom je vinogradu, pod samim Sokolovcem, sa svojim prijateljima 
obrtnicima podigao dvadesetmetarski stijeg s ogromnom hrvatskom zastavom koja se vidi iz svih dijelova grada, poput vjetrokaza pokazujući smjer vjetrova Zlatne doline.
Njegova supruga gopođa Zdenka Šajnović, kći poznatog požeškog brijača Lončara, i sama majstorica ikebana i aranžiranja cvijeća, pripremila nam je staro korizmeno jelo – juhu od rajčica, noklice s jajima i salatu od matovilca u svojoj ugodnoj kuhinji domaćice koja uživa u svom poslu, čiji prozori gledaju na saletl u dvorištu okružen rascvalim proljetnicama 
i brdo puno radića, istog tog matovilca i divljeg vlasca.
Što ima tako posebno u ovom jednostavnom ručku? Poslije zimskog suhomesnatog slanila i povrtnog sivila, ova će jela u doba korizmenog nemrsa, eksplodirati na vašem stolu toplim živim bojama, ranoproljetnim okusima i mirisima. Lagana, a opet dovoljno zasitna, jer im je podloga bila mast i brašno. Kiselkasta juha iz zaliha domaće prošloljetne ukuhane rajčice s noklicama, razmućenim jajima, preprženim kruhom ili ukuhanom rižom, već generacijama gali i velika i mala usta. Slane skuhane noklice, prepržene na masti, uz dodatak umućenih jaja raskokodakanih kokoši u stražnjem dvorištu koje uoči Uskrsa konačno počinju nesti.
Iako svjesni da noklice u juhi ne odgovaraju noklicama u glavnom jelu, željeli smo utvrditi znanje pravljenja različitih vrsta domaćih noklica od jaja, stoga nam je gospođa Zdenka udovoljila želji i naučila nas praviti i one od jaja u juhi, i one s jajima uz salatu.
Prvo sunce je izmamilo i prvu proljetnu zelenu salatu punu dragocjenih kompleksa vitamina B i C, željeza, kalija i folata. Poljska ili feld salata, poznata i kao matovilac, sa svojim listićima poput suza, kao da je pobjegla iz Grimmove bajke o zlatokosoj Matovilki. I doista, kao u bajci, ona raste samonikla na prisojnim livadama, vinogradima, neobrađenim poljima i kukuruzištima, pa samo čeka da netko dođe po nju. A ako se odlučite na takav pothvat naših štedljivih i racionalnih baka, imat ćete trostruku korist: zdravo ćete se provesti u šetnji na proljetnom suncu, ugodno istegnutih bedrenih mišića nekoliko sati u društvu svoje djece kojoj ste umjesto računalnih igrica otrkili novu zanimaciju, osigurat ćete svojoj obitelji originalan, egzotičan i nadasve zdrav obrok, i konačno uštedjet ćete bezumnih stotinu kuna koliko danas stoji jedan kilogram hibridno uzgojenog matovilca!
Jedino nismo sigurni kako bismo nazvali jela našeg današnjeg ručka. Početkom stoljeća ova su se jela zvali 'paradajz supa sa nokerlima, ajernokle i feld šalata'. Iako dosljedan nekim gastronomskim germanizmima, Ciraki juhu od rajčice naziva starim hrvatskim nazivom koji se dugo koristio i u selima Požeštine - juha od jabučica, noklice zove žličnjaci, a poljsku salatu – matovilac!
Germanizmi u jelima otkrivaju nam da je Požega 227 godina (dakle, duže nego pod Turcima) bila komadić nekada moćne Austro - Ugarske monarhije. U jednoj 
zanimljivoj varaždinskoj kuharici iz 1882. godine (ponovljeno izdanje doživjela je 1995. godine), nepotpisani se autor svim silama borio zamijeniti sveprisutne kuharske germanizme hrvatskim prijevodima. Na žalost (ili na sreću) ove, u ono doba novosmišljene kovanice poput nadižika (buhtli), prohi (torte), povitica (štrudla), višnjatica (pita od višanja), kvašenica (pohanog kruha), nadjevenih četvornjaka (tačkrla), vjenčaca (pereca), junčića (knedla za juhu), mlinčanica (daska za tijesto), krkljača (kuhača), snježila (pjenjača), tvorila (modl)....nisu zaživjele. Štoviše, čitavih sedamdeset godina starija Sokačka kuharica kanonika Ivana Birlinga iz 1813. godine (reprint s hrvatskom transkripcijom i engleskim prijevodom 2002. godine), koja se temelji na tada popularnim bečkim receptima, kao prva hrvatska tiskana kuharica mnogo je uspješnije koketirala s hrvatskim kulinarskim nazivima.
.......I tako, dokazujući da se tradicija, barem kroz povijest pokupljenim tuđicama ne mijenja tako lako, predstavljamo vam jela koja smo danas kod gospođe Zdenke ručali: paradajz juhu s noklicama, noklice s jajima i felc salatu. Pa dobar tek!
Sastojci i priprema današnjih recepata: