«Hrvatska žena» ili kako je svijet mali!
Koliko smo se samo puta u našim pričama o starim jelima Požege, susreli s imenom Marije Kumičić, autorice 'Nove zagrebačke kuharice' koju su kao obaveznu literaturu dobre domaćice imale mnoge Požežanke? Ovoga puta, vrijednu kuharicu provjerenih srednjeeuropskih recepata nećemo konzultirati zbog naše dobošice, čiji se izvorni recept u vrijeme njena izdavanja još ljubomorno čuvao, nego radi njezine autorice.
Naime, ime Marije Kumičić, supruge književnika i političara Eugena Kumičića ne veže se samo uz recepte podastrte hrvatskim domaćicama, nego i za njeno javno književno, političko, kulturno i 
prosvjetno djelovanje na razmeđi stoljeća.
Marija Kumičić, rođena Maršić 1863. godine, školovala se u rodnom Varaždinu kod časnih sestara uršulinki. Udavši se za onovremeno politički angažiranog književnika pravaša, Eugena Kumičića, i sama je sa svega 25 godina, proširenih obzora, dobila hrabrost napisati i izdati Novu zagrebačku kuharicu. Iako na temeljima mega popularne kuharice Katarine Prato, koja je od svog prvog pojavljivanja 1858. do danas doživjela čak 79 izdanja, Marija Kumičić potvrdila je kako zagrebačka kuhinja, a s njom i cijela kontinentalna Hrvatska definitivno pripadaju srednjeeuropskom kulinarskom krugu.
No, još se manje zna da je Marija Kumičić na tragu svog plodnog djelovanja u mnogim onovremenim društvima, osnovala davne 1921. godine, zajedno s nekolicinom nacionalno osvještenih dama, Hrvatsku ženu. Od te iste godine, nošene plimom zanosa, osnivane su podružnice u Požegi, Osijeku, Petrinji, Karlovcu, Daruvaru, Ogulinu, među Hrvatima u Bosni i Hercegovini (Sarajevu, Tuzli, Derventi, Doboju...), te u Americi u Chicagu.......
Jedna od angažiranih zagrebačkih gospođa uz Mariju Kumičić, Zoru pl. Trnski, Ivku barunicu Ožegović, koje su širile plam k
ulturnog, prosvjetnog, socijalnog i karitativnog djelovanja među hrvatskim ženama, bila je i Jelisava Horvat supruga povjesničara dr Rudolfa Horvata, suosnivača Hrvatske seljačke stranke, autora čuvene Povijesti Hrvatske, te Hrvatska na mučilištu, radi koje je 1945. godine završio pred Sudom za zaštitu nacionalne časti.
Najveće rezultate, Hrvatska žena je postigla između 1926. i 1943. godine upravo kada joj je na čelu s dvjema književnicama kao podpredsjednicama – našom Marijom Kumičić i Jagodom Truhelkom bila Jelisava Horvat......A onda, gotovo ravno 70 godina poslije, u vrijeme zaživljavanja Hrvatske kao države, njena praunuka Marina, postaje predsjednicom novoobnovljene podružnice Hrvatske žene u Požegi! I sad recite da svijet nije mali i kako se stvari ne događaju slučajno!
Ali tome ništa nije mogao znati mladi Ivica Mihelčić kada je sa specijalističkog studija stomatogije u svoju rodnu Požegu iz Zagreba doveo zaručnicu Marinu Hrnčić. Stomatološka stolica bila je presudna za sve muške članove u njegovoj obitelji, od oca Božidara, preko njega, do sina Marka, kaže gospodin Mihelčić, u mladosti košarkaški sudac, jer su svi ljubav svog života upoznali na zubarskoj stolici, pa tako i on svoju Marinu.
Mihelčići su zaživjeli u Požegi u vrijeme Prvog svjetskog rata kada se Ivičina baka iz okolice Kutjeva, poslije pogibije svoga muža na frontu, preselila u grad, poslavši sina na zubotehničarski zanat u Slav. Brod. No, kako se Božidar ohrabrio u zanatu i pozavršavao dodatne onovremene škole za zubara u Zagrebu i Pragu, 1929. godine otvorio je privatnu zubnu ordinaciju u secesijskog zgradi iznad staklane na glavnom požeškom trgu. Deset godina kasnije od svoje ušteđevine, koju je u predratno vrijeme jedva izvukao kroz građevni materijal, sagradio je impozantnu uglaonicu arhitekta Fleissiga u duhu funkcionalizma, pored nekadašnje klasicističke građevine evangelističke crkve i novosagrađenog Vatrogasnog doma, kakve u ono vrijeme počinju graditi prostorno osviješteni i imućni Požežani. I dakako, oženio se za svoju pacijenticu, mladu Požežanku Magalenu Blažević, buduću vrsnu domaćicu brušenu u Domaćinskoj školi časnih sestara.
Za nove snahe oduvijek uglavnom nije bio problem kako će se uklopiti u stare požeške purgerske obitelji, nego kako će kao mlade velegradske dame prihvatiti život i sadržaje u malom, gotovo ladanjskom gradu kao što je Požega. U prošlosti Požežana bilo je raznih obiteljskih situacija, neke snahe nisu nikad prihvatile ležernost i nezahtijevnost provincijskog života, no Marina se nije dala zaplašiti. Tragom nemirnog duha svoje prabake Jelisave, te svog baletnog gornjogradskog zagrebačkog obrazovanja, osnovala je početkom 80-ih godina, za to vrijeme u Požegi čudo neviđeno – Baletni studio! I tako, iako su joj i muž Ivica, i kćer Iva, i sin Marko i snaha Inda stomatolozi, u obitelji se šale da je Marina sa svojim plesnim zanimanjem kojim se još uvijek s istim žarom u gradu i okolici bavi već više od trideset godina, ipak najpopularnija. Što kroz svoj Baletni studio, što kroz mažoretkinje koje je osnovala i zaživjela ne samo u Požegi, Marina je plesno odgojila mnoge generacije ovdašnjih djevojčica.
Živi dokaz da su snaha i svekrva prihvatile jedna drugu, bez obzira ne sve uvriježene predrasude, kada snaha počne koristiti svekrvinu kuharicu i pripremati njene specijalitete. U obitelji Mihelčić jedna od najpopularnijih poslastica po kojima ih pamte generacije gostiju u Babukićevoj 23, uz panama tortu je i doboš torta, generacijama prepisivana u kuharice mladih snahi. Kao što su sve Kraljevićke u svojim bilježnicama imale čuvenu punč tortu, tako sve Mihelčićke imaju svjetski slavnu dobošicu.
Ova doista svjetski poznata torta čuvena je po mnogo čemu. Ne samo da je rijetka slastica s potpisom, nastala davne 1885. godine iz pećnice Jozefa Doboša, budimpeštanskog slastičara, nego je posebna po začudnoj kombinaciji jednostavnosti sastojaka i inovativna u želji da što duže ostane svježa. Osam slojeva tankih, jednostavnih kora od jaja, šećera i brašna, napunjenih kremom kuhanoj na pari od žumanjaka, šećera i čokolade uz dodatak maslaca, poklopljeno je staklenom narančastom glazurom od špinanog šećera, s pažljivo iscrtanim budućim kriškama. Njam, za sve blagdane i goste kojima se u čast pravila!
Priča se da je ovom slasticom, gospodin Doboš poslije nastupa na državnoj izložbi postao slavan preko noći, gotovo kao i oni koji su strpljenjem uspjeli doći do kriške basnoslovno skupe dobošice stojeći u redovima ispred njegove slastičarne, da ne govorimo o okrunjenim slavnim glavama poput carske obitelji koji su je rado imali na svom meniju. Kako Josef Doboš nije htio odati recept do pred svoje slastičarsko povlačenje 1906. godine, Europom je kolalo preko stotinjak recepata koji su pokušali imitirati ovu popularnu tortu.
No, začudni su i nepredvidivi kulinarski putevi! I poslije objavljivanja, svaka je domaćica zadani recept prilagođavala svojim prilikama, od apetita obitelji, preko omiljenih modli i plehova, do oblika servirnog pladnja. Tako se kod Mihelčićki uvriježio ovaj recept prelazeći uspješno, evo već i četvrtu generaciju sa snahe na snahu.
Današnji recept: