Polako, ali sigurno, dolazi nam zima i prvi sveci koji nas vode za ruku k najljepšem blagdanu u godini, Božiću. 'Sveta Kata, sipa snijeg za vrata', noževi se oštre, čisti se obilje bijelog i crvenog luka, jer evo, samo što nije 'sveta Luca koja krmke tuca', pa će konačno biti napretek mesa i to, onog svinjskog, pa makar i na tavanu.
Friško se meso, gle muke, mora pojesti, jer se unatoč smrzavici nema gdje čuvati, ali će zato biti sušenog prodimljenog mesa za svece, svatove i goste, a ako Bog da, nategnut će se koji čađavi komad slanine i za na poljske ljetne poslove. Ali gdje je to, još!
Da, to je slika i prilika po kojoj pamtimo i volimo Slavoniju, od Brzaje do Dunava, od Drave, preko Orljave, do Save!
I zato nas je sablaznula bilješka dva budimska prirodoznanstvenika, Pillera i Mitterpachera, kojima seljak u Seocima ponad Požege, jedne prašne ljetne subote 1782. godine, dakle nepunih stotinu godina nakon istjerivanja Turaka iz ovih krajeva, nije dozvolio da izvedu konje iz dvorišta dok ne omaste gospodske brke s najboljim što se u kući našlo: cicvarom, kuhanom, odimljenom ribom i salatom od krastavaca.
Je li seljak možda mislio da teška svinjetina nije za fini gospodski stomak, ili će biti da u sred ljeta nije imao više dimljene svinjetine, nećemo nikada saznati.
Pokušavamo iz ove rijetke i dragocjene informacije tvrdoglavo izvući što više. Ako su ih počastili rijetkom cicvarom kojom su samo gostili goste, znači li da je u tom rangu bio i ostatak objeda, dakle dimljena riba? Specijalitet ravan dimljenoj svinjetini?
Pitanja samo naviru, a tragova malo ili nimalo.
Slušajući naše kazivače, i seoske i one iz grada, zaključit ćemo s lakoćom da se između dva velika rata, u vrijeme njihova djetinjstva, riba u Požeštini jela svega dva puta godišnje: na Veliki petak pred Uskrs i za Badnjak. Dakle, zaključiti nam je, samo u obredne svrhe. Kako mi muzealci na kavi za pauzom čitamo digitalizirane novine, ali uglavnom one iz prošlog stoljeća, nisu nam promakle vijesti, oglasi, obavijesti i komentari vezani uz konzumaciju ribe. Kaže reklama duhovitog požeškog trgovca Viktora Kindla : „...riba ima na hiljade vrste, u ulju, octu, a i u aspiku, limenih kutija u svakom obliku!“ Nije to sve, naš Kindl u svojoj špecerajnici, preko puta sadašnjeg Muzeja, gdje je bilo svega, od igle do lokomotive, drži i žive somove i šarane svakog četvrtka i petka. Tražimo dalje u požeškoj periodici, i pronalazimo da je i Robert Bienenfeld u Rokovoj ulici broj 5 prodavao ribu koja se se mogla nabaviti 'stalno i u svako doba'. Dobavljao je on, kao trgovac ribom, svježe somove i šarane, držeći ih u kanalu u čamcu za čuvanje. Znamo to, jer je netko, sram ga bilo, pišu novine, razbio čamac i pustio u tekuću vodu 60 kilograma svježe ribe!
Na požeškom pijacu velikog glavnog trga mogli ste u prošlosti kupiti sve, od odjeće, obrtničkih proizvoda, pa do svih mogućih živežnih namirnica. Tako su i savski ribari 
redovito dovozili ribu prodavajući je na klupama. Kaže jedna vijest iz 1923. godine, da je ribar iz Siča dovezao soma od 102 kilograma, kojega su Požežani željni ribe razgrabili u tili čas za 50 kruna po kilogramu. Ako se vratimo petnaestak godina unatrag, dakle u 1911., pročitat ćemo ljutit komentar urednika Glasnika županije Požeške, koji se žali da je kvalitetna riba koja se uvozi u grad skuplja od govedine, ali da se ipak sva proda, štoviše, nedjeljom se dovozi 'nekakva sitna prilično smrdljiva riba, ali se i ona sva proda za skupe novce'. Zaključiti nam je svakako, kako se svježa riba u Požegi, bogme, i kupovala i jela. Štoviše, bila je delikatesa i za nju se nije žalilo novaca.
Da je riba u građana i gospode bila cijenjena, govori nam i činjenica da su čuveni plemeniti Turkovići u Kutjevu još davne 1882. godine pokušali uz potok Riku mrijestiti obične, švedske, kalifornijske i 'lososove' pastrve, ali su im svinje, guske i patke sve potamanile. Deset godina kasnije odlučili su se, napredni u svemu, na sofisticirani sistem uzgoja pastrva s 4 ribnjaka, ribogojilišnom kućicom za 4 ribogojna aparata, hraneći ribe - konjetinom.
Riba se jela, mogli bismo reći redovito i u kući gradonačelnika Franje Cirakija početkom 20. stoljeća. Ne samo riječna, od šarana, štuka i rusa, nego i sušena, usoljena riba sjevernih mora, kao što su haringe, srdele, jegulje i sardelice, koje su, baš kao i tadašnja pošta iz Europe, stizale uredno i brzo. Požeške rukopisne kuharice pune su raznih recepata, tada popularnih namaza od putra i slane ribe koje, vidimo, konzervirane, nije nedostajalo u dobro opskrbljenim požeškim delikatesnim radnjama. Bio je to sjajni prilog poslijepodnevnim laganim i slanim jauznima kojima su uspješno sekundirala pitka požeška vina.
Pa što je onda sa selom?
Putujući na požeški pijac, iz smjera Drave ili Save, kola puna ribe tandrkala su, onako prepunjena, seoskim razlokanim drumovima ostavljajujući za sobom mokri trag, ali i mogućnost da ribu kupe i seljaci kraj čijih su kuća prolazila, uzvikujući 'Evo, ribe!'. No, nekadašnje čiste rječice Orljava, Veličanka, Londža, Rika i Brzaja, kao i mnoštvo bistrih potoka i potočića rođenih u srcu okolnih brda, premrežavali su prelijepu Požešku dolinu darujući spretnim seljacima savršeni dodatak mršavoj prehrani, mnoštvo riba i rakova. Što je bilo našem seljaku, posebice seoskim mangupima, zasukati nogavice gaća i zagaziti u vodu, sve loveći ribu rukama. Seoski način lovljenja ribe bio je vrlo domišljat i bazirao se na iskustvu onih starijih. Riba se, koje je u čistim potocima bilo u izobilju, kako vrstama tako i količinom, lovila lukavstvom. Dok su oni uzvodno mutili vodu, oni nizvodno su lovili u rukavcima podijeljeni u dvije grupe. Jedan je lupao buraljkom, dugačkim štapom na koji su domišljatiji pričvršćivali komadić stare gume, drugi je lovio uplašenu i zbunjenu ribu košarom, vršom, vlakom ili križem. Ako se nije sve pojelo, čuvalo se za poslije, kako drugačije, nego sušenjem na dimu, na tavanu iznad crne kuće ili kuhinje.
Materijalni ostaci ove povijesne priče naprosto su nestali netragom. Zamalo da se i priča nije posve izgubila, jer u sjećanjima naših starijih kazivača tu i tamo zabljesne šturo i tajnovito, kao rijedak biser, negdje daleko, na muljevitom dnu rijeke sjećanja. Zato nas je beskrajno oduševila spoznaja da na jednom savršenom komadiću Požeške kotline, u gaju blizu Turnića, kraj ceste od Požege prema Kaptolu, postoji restorančić okružen jezercima u kojima se savski šarani čiste od riječnog mulja, a pastrve uživaju. Ali ne samo to, tamo možete naći, posve zaboravljeni zdraviji dio tradicijske prehrane ovog kraja, pripremljnu dimljenu ribu! Što je još bolje, gospodin Pero Odvorčić, vlasnik Starih fenjera, ove sve 
popularnije, netom otkrivene gastro škrinjice, ispričao nam je u detalje tajne selskog ribolova u kojemu je i sam, kao dječarac na Londži sudjelovao. Ali ni to nije sve, obećao nam je pronaći mrežu koju je njegova majka u Tulnicima plela od kudjelje za popularno ribolovilo zvano vlak, kojega nam je ljubazno nacrtao u terensku bilježnicu.
Štoviše, Pero u svom restoranu u sred prirode, ušuškanom u ciglu i drvo, sa sinom Matom, i kuharima Tomom i Lukom, priprema dimljenu ribu pečenu na roštilju, otkriće u gastro ponudi ovoga kraja, koje će, nadamo se zasluženo dobiti potkrepu u vjerodostojnosti naše današnje priče. I zato nismo ni sumnjali da ga nećemo nagovoriti da za potrebe Muzeja u loncu pripremi dimljenog šarana, ali kuhanog, baš onako kako su ga jeli gospon Matija i gospon Ljudevit prije ravno 231 godinu. U našoj foto priči nedostaje doduše, proces sušenja ribe, koju gospodin Odvorčić, nakon puno isprobavanja na veliko, ipak ne suši sam, iako u dalekoj perspektivi koja se za sada bezuspješno probija kroz mračnu šumu zakona i pravilnika, sanja o vlastitoj sušari.
Ali Vas zato pozivamo, ako se uskoro i ne pojavi na tržištu dimljena domaća riječna riba, da u Vašim pušnicama, visoko među kobasice i kulenove, objesite i koju šaranovu polovicu. A onda je, poput našeg današnjeg simpatičnog mladog kuhara Luke Ciglenečkog iz Starih fenjera, skuhate za tili časak u kipućoj vodi i poslužite uz kakav mekani kuhani krumpir. I advent može početi!
Današnji recept:
- dimljeni šaran «Starih fenjera» s roštilja