Jednostavna jela koja su slavila Uskrs cijelu godinu
Četrdeset, što posnih, što nemrsnih dana polako prolazi, ljudi broje dane do Uskrsa i trenutka kada će za stolom konačno blagovati. I dok smo Vam prošle godine o korizmenim i uskršnjim običajima Požege i Požeštine, ali i razlikama sela i grada, pokušali ispričati uz pomoć seoskih i gradskih posnih jela, seoskog peretca i gradske uskrsne torte, danas ovo predblagdansko vrijeme posvećujemo dvama jednostavnim jelima bake Zlate iz Jakšića, koja na prvi pogled i nemaju veze s korizmom i Uskrsom.
Mnoga od posnih jela Požeštine našim su kazivačima dobro poznata jer su se posebice u selima, potpomognuta nestašicom i neimaštinom, pripremala i izvan korizme sve do iza Drugog svjetskog rata.
Prazan stomak grijale su zafrigane, grahove ili krumpirove čorbe, jalovice, kiselice, čorbe s trgancima ili jabučicama....U gradu naviklom na jake govedske i kokošje juhe zvali su ih falš juhama, dakle onima koje i nisu prave jer u njima nema mesa. Nemoguće je nabrojati sve one nazive pod kojima se krije mnoštvo varijanti skoromnih jela od još skromnijih namirnica, iskovanih i osmišljenih u svakodnevnoj korizmi seljaka Požeštine, i požeških nadničara i radnika.
Kada slušamo baku Zlatu Vučetić koja je cijeli svoj život proživjela u Jakšiću, selu iza velikoga zavoja kojim se Požežani penju kada idu za Našice ili Osijek, moramo zaključiti da ova teška vremena, kojima nam prijeti planetarna ekonomija, nisu ni blizu onima koje je ona prošla. Barem u jelu. I dok god se mi za vrijeme korizme pokajnički odričemo svoje loše navike, skrivene u omiljenim kolačima, slatkišima, kavi, cigaretama ili alkoholu, nestrpljivo čekajući već jednom taj Uskrs, ne bi li se što skorije i još neumjerenije vratili našim porocima, Bogu hvala, daleko smo od odricanja bake Zlate u svakodnevnom životu njene mladosti.
Njezina majka, inače Primorka doseljena u Slavoniju u potrazi za boljim, trudila se svojoj obitelji barem nedjeljama tijekom godine priuštiti pravu čorbu, čorbu od suhoga mesa. Ali nemojte misliti da se bacala prva voda u kojoj se kuhao komadićak suhog mesa! Procijeđena, s malo kakve tarane, bez obzira na svoju učestalost, bila je pravo veselje! Tjedna se prehrana krpala s jelima od brašna, krumpira, oskudnog povrća poput lista 'kravske' repe za varivo, ili njena korijena za kiseljene. Mesni četvrtak i nedjelja bili su dani u kojima se uvijek iznova trebalo veseliti kupusu i onom istom suhom mesu koje je zamastilo nedjeljnu čorbu. S razlikom što je četvrtkom bilo više slanine, a manje mesa, jer se od tri praseta za smok dio šunki prodavao kako bi se mogli kupiti novi prasci.
Bilo je to vrijeme kada su se od najjednostavnijeg tijesta, ištekanog različitim modlama i umočenog u toplu vodu i šećer, pravili svatovski kolači 'svakakvih formi', kada su se za kirvaje u pohanju spajala dva mršava bataka koja su glumila batak sa zabatkom da se kuća ne osramoti, kada su se umjesto kupovne cikorije u pećnici pekle tanke ploške šećerne repe i tucale u avanu za svagdanju bijelu kavu. Jer nekada, za razliku od danas kada se brinemo da ćemo ostati gladni, a još uvijek bezbožno bacamo hranu, nije se odricalo samo ničega radi nečega, nego svega, radi svačega.
A, znate li onaj osjećaj kad ste ni gladni ni siti, i imate neodoljivu potrebu za, recimo, slatkim? E, baš iz te potrebe nastala su zanimljiva jela koja ne bismo mogli nazvati ni kolačima, a još manje poslasticama, a zapravo su bila baš to. I dalje, možete li zamisliti kruh namazan svinjskom mašćom, pa umjesto solju i mljevenom crvenom paprikom, posut kristal šećerom!?
E, da, na tom je tragu cijeli niz jednostavnih jela kojima se nadopunjavao mršavi ručak, ili se uz čaj od sušenih šljiva i jabuka lakše dočekivala lagana večera. To je suvara od pola germe, malo brašna, masti i šećera, to je i krumpirov kolač – zapečene kockice krumpirovog tijesta sa šljivovim pekmezom u pećnici, babe ili siromahi, čije ime samo da naslutiti da se radi o siromaškoj varijanti, recimo krafni. 'Podmutiti žumanjci s brašnom, germom i malo mlika, vade se kaš'kom, da budu 'fajn vel'ki, pa se prže u vrućoj masti', priča baka Zlata na tvrdoj slavonskoj ikavici, dok nama rastu zazubice.
I tako, dok dalje prebiremo po njenom sjećanju lakomo bilježeći sva ta jednostavna i zahvalna jela, na trenutak nam izranja novi trag za istraživanje njihova utjecaja i porijekla u Požeštini. Bilduda! Tako poznato jelo, za čiji naziv ne znamo ni mi, ali bome ni sveznajući Googl! A zapravo, radi se o suvrstici općepoznate slavonske poslastice bazlamače, u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske znane kao zlevanka, o kojoj imamo razloga još itekako razgovarati u nekoj od budućih priča Muzeja u loncu.
Zanimljivo je kako je, i u materijalnoj, i u nematerijalnoj tradicijskoj baštini, posebice kad je riječ o jelu, uzbudljivo strpljivo skalpelski ljuštiti slojeve utjecaja vremena i ljudi, sve dok nam ne zablista prošlost u svojoj punini, jasnoći, svrhovitosti i opravdanju!
Sjeća se živo baka Zlata da se usred Jakšića, gdje kuca srce Požeštine i Slavonije, najela maminih primorskih frita, krvavica s kukuruznim brašnom i uskršnje pince. Veliki dio tih jela iz djetinjstva koje nitko drugi nije pravio pao je u zaborav, pa iako se udala za Ličana iz Kosinja koji je i sam došao u Slavoniju za sitijim životom, prevladala su nekako ona jela koja je pripremalo starosjedilačko susjedstvo. Iz tog kolopleta domaćih i doseljeničkih jela, koja Požeštinu i Slavoniju čine bogatijom no što možemo pojmiti, predlažemo da danas s nama i s unukom bake Zlate, Tomislavom Jakobovićem, naučite praviti suvaru i bildudu.
I dok se prvo jelo pravilo, onako baš u nuždi, kako bi se prevario stomak i potreba za slatkim, bilduda se zbog svojih, za siromašnog seljaka rastrošnih sastojaka (4 jaja i 4 dcl kajmaka!), pravila kao svečani kolač, obično nedjeljom, a ponekad i Uskrsom.
Tomislav Jakobović, izvan Hrvatske poznat kao medijski stručnjak, u Hrvatskoj kao umjetnički direktor požeškog Glazbenog festivala Slavonije, Požežanima kao dio obitelji Jakobović, tvoraca poznatih istoimenih vina, prijateljima kao izvrstan pjevač prekrasnog glasa, a u svojoj obitelji kao njegovatelj bakinih kuharskih umjeća. Za razliku od bake Zlate koja se do pod starost nije maknula iz Jakšića, Tomislavov radni prostor seže dokle i medijske frekvencije kojima se bavi, i nije često kod kuće. Ali kada i je, jedan je od onih rijetkih muškaraca koji se smije pohvaliti da bez problema sam razvija kore za štrudl ili pitu, s lakoćom mijesi tijesto za kruh ili kiflice. Zato mu niti pripremanje suvare, pa ni bildude koje smo izvukli iz bakinih sjećanja, nije bio problem.
I dok Tomislav uz bakine savjete vješto razvlači tijesto za suvaru i muti bildudu, lijepo nam je vidjeti kako se u ovoj obitelji sve nekako skladno slilo i pametno povezalo: duh Slavonije stoljećima tkan od osnove starosjedilaca i potke došljaka, obiteljska ljubav i znanje o vinogradarstvu koju je začeo njegov otac Ivan u Ramanovcima, a praktično i znanstveno nastavio brat Mario i šogorica Snježana, festival široke i ustreptale slavonske pjesme, zajedničko poštovanje receptima koje su naslijedili i on, i njegova supruga Maja..... Da, duh Slavonije je i njihova Žana i Luka, dvoje od jedanaestero praunučadi bake Zlate, baš one bake Zlate, koja je Tomislava naučila praviti većinu jela. Zar je onda čudno kad dječački zaneseno mašta o vlastitom restoranu tradicijske hrane ovoga kraja, koji bi se zvao, a kako drugačije, nego 'Kod bake'?
Današnji recepti su: